Uoči Marina baba bi ustajala ranom zorom, zaljevala kafu, pila je na eks sa djedom i odmah vadila iz vitrine, koju je ona zvala vetrina, tri velike, plastične zdjele u koje je prosijavala brašno. Jedna zdjela puna brašna bila je za samun, druga za potkuvat’ germaše, a treća za potkuvat’ pitu. Dok djed dođe iz štale jedna se pita već peče, a one su dvije čekale pokrivene na svoj red u rerni.
– Idi skini tri kobasice da nam budu na povatu, jednu ‘ticu i komad šarene slanine! – naređivala je djedu dok cijedi mlijeko u tepsicu koja će na kraj plata.
Uvijek je mlijeko varila u tepsici da površina kajmaka bude što veća za goste koji vole kajmakušu. Većina gostiju je i pila tu kajmakušu na čijoj su se površini presijavale masne kapljice. Čim se prva pita ispekla, neko je zakucao na vrata.
– Ima l’ koga? – vikala je kuma Janja i ulazila u kuću sa kesom milosti za babin imendan – ‘Aman ja prvi gost.
– Taman si prispjela! ‘Ajmo mi jest’, pita je topla, utom će se i mlijeko uvartit’ da srknemo kafu.
Čim su sjeli oko pite iz koje se puši, banu još neko na imendan, pa banu još neko i kuća se napuni dok si rek’o Marija. Gosti na jednoj strani, baba razvija germaše na drugoj strani sva sretna jer je okružuju dragi ljudi. Smjenjivali su se ljudi cijeli dan, a naveče ih je bilo najviše. Druga je grupa gostiju dolazila sutradan tačno na Marino, a treća grupa nakon Marina.
– Baba, ne budi na kraj srca – šaptali smo joj mi unučad – de izdvoji šta slatka iz milosti, pa daj i nama.
– Eno hormašica i germaša! Sad ću vam nakupit’, nek zapakovano ostane za druge dane!
Baba je za Marino uvijek kupovala i mix kupovnih kolača – figaro, loptice bijele i crne, a mi smo se kao po običaju motali oko sofre da dokopamo koju lopticu. Čim se gosti skupe, neko proturi ruku ispod stola i izvadi babin album sa fotografijama. Ona je imala mnogo slika, što porodičnih, što slika na kojima su ljudi iz sela. Djedove naočale kruže s nosa na nos, jer je većina gostiju u godinama, pa ih oči ne služe baš najbolje, a svoje đozluke ne nose u goste da se ne polome usput, jer je babin imendan po zimnom danu.
– Vidi, Marija, tako ti života – vikala je strina – pa ti imaš slike sa svadbe ovog dvoga, a ima dva’es’ godina kako su se rastali.
Album je išao od krila do krila, a baba je stalno kukala što u albumu pri kraju ima čak pet praznih listova. Svi su obećavali svoje slike, ali ih nikad niko nije donosio. Jedne sam se prilike kao manja našla kod jedne od žena koja je babi obećala sliku. Mi smo tu ženu zvali kuma, eh sad, ko je tu kome kum, a ko kumče, nije mi uopšte poznato. Sjeti se kuma da je obećala sliku i dade mi svoj album na krilo da babi izaberem sliku. Izabrala sam, a žena nije ni obraćala pažnju koju sam uzela.
– Baba, baba, kuma ti poslala sliku što ti je obećala kad je kod nas bila na Marinu.
– Oooo – obradovala se baba – daj da vidim. Šta je ovo?!
– Slika.
– Šta će mi slika krave s teletom? – frknu baba.
– Ej, to sam ja lično izabrala. Mogla sam izabrat’ i kuju sa štenićima i mačku s mačićima, al’ ja znam da ti nešto ne voliš cuke i mačke, pa sam išla na sigurno.
– Ma to je onaj njen zet Švabo slikav’o. Ti si ista oti stranci, samo mačka, cuko…
– I krava! – dodaje djed kroz smijeh.
– Nisi mogla kaku femelijarnu sliku uzet’… – negodovala je baba – Drago dijete, kolikački si ti seljak, to ti je za ne povjerovat’.
– Nisam!
Kasnije je ona krava bila prava atrakcija u albumu i uvijek se za Marino prepričavalo kako sam izabrala kravu s teletom. Kako smo rasli, imendanska ekipa se osipala i osula se toliko da smo posljednje Marino babi došli samo brat i ja. Ovo je drugo Marino bez babe. Džaba svi mixovi kolača ovog svijeta i slatkiši iz milosti, da mi je jedan babin germaš i hormašica što se prepolovi dok je vadiš iz tepsije.
