Nekad davno, čini mi se prije rata, uživala sam u djetinjstvu i svemu onome što jedno djetinjstvo čini sretnim. Igrala sam se sa svojom nekoliko godina starijom drugaricom Danijelom koju sam zvala Lela i drugom Draženom. Njih su dvoje zvanično bili moji prvi drug i drugarica, ali nas je eto nesretni rat rasuo po svijetu, pa sam željno čekala kraj rata i njihov povratak da se opet igramo kao nekad. Tokom rata su nam često svraćali vojnici u uniformama kojima su o ramena bile okačene puške i pitali me za ime, broj godina i društvo. Ponosno sam im se predstavljala, prstima pokazivala broj godina i temeljito izlagala svoje teorije o povratku Lele i Dražena. Nakon toga bi tata ili neko od starijih članova porodice rekao vojnicima:”Čujte sad ovo! Seko, a šta si ti?” Kada me se to pita, ja bih ustala puna sebe i rekla:”Ja sam borac!”
Onda me jedan vojnik uzeo i stavio sebi u krilo. Objasnio mi je da je stvarno super što sam ja borac, ali da mi za to uopšte ne treba puška, jer puška može biti jako opasna ako ne prođeš neke vojne obuke koje od boraca prave vojnike. Predočio mi je i to da zauvijek trebam ostati borac. Kako reče uvijek će biti nešto u životu za što ćemo se morati boriti. Rat je stao, a moje su borbe nekako tek tad počele. Kad god mi je bilo teško, a rijetko kad da nije bilo teško, morala sam samoj sebi govoriti:”Ja sam borac!” Između tih poteškoća sam još uvijek bila samo dijete koje sanjari da će jednom osvanuti dan kada će se Lela i Dražen zauvijek vratiti.
