Sretnem ja prije nekoliko godina komšiju Rizu u autobusu. Počnemo mi pričati, a on mi se pohvali da je veče prije bio na četrdesetoj godišnjici mature. Meni je to bilo tako simpatično da sam jedva čekala da čujem šta se zbilo veče prije. Uglavnom, Rizo se vraški potrudio da zapamti sve detalje koji su mu se učinili zanimljivim na maturskoj večeri. Priča on meni kako je od trideset i pet njih došlo samo petnaest, nabroja ko sve nije među živima, koja žena nije smjela od čove doć’, pomenu neku ljepoticu iz srednje koja danas nije ni R od one ribe i kako je na izborano lice nanijela kilo pudera koji se uvukao među bore, onda se prebaci na nekog Nedima koji je nekad imao kosu kao onaj Hugo iz igrice, a danas nema ni pet dlaka na glavi. Nakon Huge priču preusmjeri na školskog drugara koji je došao u ne baš domaćinski ispeglanoj košulji, pa se onda okomi na nekog jarana koji se razveo, jer mu je žena šmugnula drugom i kod kojeg su špicaste cipele oštećene na špicu. Nabraja on tako (centi)metre obima struka svojih drugara i drugarica, manjkove i viškove kilograma, podrugljivo izjavi da bi on prije prestao pušiti nego da mora pušiti motane kao polovina te prispjele ekipe i na kraju se uhvati dijagnoza, pa sam saznala da Ajša ima ugrađen bajpas, Nada refluks zbog kojeg joj kiselina iz želudca začas zapali grlo, Nenad povišen holesterol i trigliceride…
Šta htjedoh reći, živjeti se pika samo onda kada život posmatramo Nadinim očima.
