Sinčić mojih prijatelja, inače jako mudro i slobodno dijete, otišao sa roditeljima na sijelo. Ti moji prijatelji su jako fini i kulturni ljudi, pa im je dječak često znao zadavati razne muke i glavobolje, jer je uvijek izražavao svoju volju bez imalo ustezanja. Nema šta oni nisu pokušali glede odgoja, ali sve džaba. Oni su pravi primjer kako ne da nije uvijek do roditelja već da veoma često uopšte nije do roditelja. Neka djeca naprosto odgoje sami sebe. Nije taj malac bio loš, ali se eto nije povinovao tim nekim moranjima koja su se morala ispoštovati ako želiš da ti okolina kaže da si dobro dijete. On, na primjer, kad ti dođe u goste iskreno pita bez okolišanja:”Imaš li soka, ako nemaš može i voda, ja sam žedan?” I nađe se na tom sijelu koje pomenuh na početku priče čitava jedna armija sijeldžija. Jadna domaćica ne zna kud udara. Pišti rerna, pišti pretis, muž joj traži neki kremen da pokloni nekom od sijeldžija, kafa ključa, zasipa je, nekima sipa prvu, nekima donaljeva, izbacuje toz napolje, jer je toz k’o beton kada prođe kroz sifon, nastavlja novu, neko traži još mlijeka, križa salatu, opet je muž pita gdje je onaj steznik za koljena da pošalje materi drugog sijeldžije, nova tura kafe ključa, a sinčić mojih prijatelja svako malo viče:”Teto, ‘oće l’ ta moja čaša kole?”
Naime, nije mogao dokačiti utikač da upali svjetlo i stao je u vrelu pitu koja se hladila na podu ostave.
