Piše: Ivona Grgić
Alisa Džindo, doktorica psiholoških znanosti objavila je svoju prvu knjigu “Ne dam te zaboravu” posvećenu majci uz koju je odrastala.
Zaboraviti je teško za onoga koji ima srce! – riječi su velikog Markesa, a veličina jednog autobiografskog djela ogleda se u tome koliko je prostranstvo težine iskapalo iz srca u retke koji su šarolikim pripovjedačkim stilom autorice kadri da ogole i naše (ne)zaborave.
Autorica nam se prvo obraća kao djevojčica, hronološki istresa pred nas najfinije nježnosti upoznavajući nas sa majkom – osobom kojoj je ovo djelo i posvećeno. Majka je karakterni spoj žene onog doba, radnice, majke, prijatelja, a kasnije i pripovjedača u podrumskim prostorijama tokom nemilih ratnih godina koje su bile direktna prijetnja čovjeku kao biću.
Rat je sklon da nas sve oblikuje po svom, pa u nedostatku svjetlosti naoko zaštićeni podrumskim mrakom pričama se osvjetljuje sad i ovdje. Autor
Sa druge strane djevojčica samo djelimično surađuje svjesna da će jednog dana doći dan kada majke više neće biti. Alisa odrasta, pa i ispričane priče počinju odrastati, jer se posmatraju iz perspektive djevojke, kasnije i žene koja je dobila svoje dijete, a majka stari trudeći se da njena starost ne bude prepreka odnosu sa unukom. Period odrasle unuke i majke s kojom je odrasla odražava se živopisnim avanturama i anegdotama zaokružujući najdublja osjećanja duhovitošću primjerenoj bosanskom čovjeku.
Odrasla se autorica susrela sa svojim najvećim strahom – gubitkom majke. Posljednje su stranice ovog djela posvećene svemu onome što nam ostane nakon gubitka; a šta nam zapravo ostane nakon gubitka voljenih? Autorica nam na ovo ne daje konkretan odgovor, samo nas upućuje ka nebesima ostavljajući nam otvoren put do upoznavanja Njegove veličine.
Djelo autorice Alise Džindo preljeva preko okvira književnog i zalazi u opominjuće. Živimo u vremenu u kojem je odličnost proporcionalna moći da mislimo samo na sebe, jer nam to osigurava minumum eventualne buduće neugode, a na koncu i bola; u vremenu kada je čovjek na cijeni samo dok je u
punoj snazi; u vremenu kada se mladost pokušava zaustaviti na silu svim raspoloživim, pa i po zdravlje opasnim sredstvima.
Ova je knjiga svojevrsni putokaz – stani i pogledaj oko sebe, neko te voli baš takvog kakav si; stani i poslušaj priče onih koji te vole ne bi li se svi mrakovi obasjali dok bespotrebno ratuješ sam sa sobom negdje u sebi ne znajući ni zbog čega ni zbog koga!
Ovdje do izražaja dolazi struka autorice, pa smo upoznavajući majku i njen život sa majkom imali priliku iz pozicije čitaoca sresti i sebe u pričama i posmatrati se sa sasvim solidne udaljenosti da bismo razaznali kuda dalje sa ličnim nedoumicama. Doktorica Alisa nas je ovim djelom zapravo uzela za ruku i odvela do nas samih – svi mi na kraju krajeva živimo da bismo bili voljeni (ponekad kao majka, a ponekad kao Alisa).
