Piše: Maja Nikolić
Jedno od posebnih jutara svake jeseni u stedenom mi je jutro kada ispraćamo ljude koji kolonom sjećanja iz Obodnice prema Vukovaru nose poruku mira. Sjećam se da smo te ljude stalno potali boje li se kilometara koji su pred njima, a da su nam odgovarali da im svaki novi kilometar prema Vukovaru daje posebnu snagu. Jer idu prema gradu čije ime nosi jednu od najtežih i najbolnijih priča novije europske povijesti.
I ovog jutra, 15. studenoga, krenula je kolona sjećanja iz Obodnice prema Gradu heroju koju predvode Matija Mrkonjić, Ilija Tomić, Zoran Jerković, Ivica Mišković, Tomislav Martić, Boris Stjepanović, Matej Lamešić i Neven Knežević.
Neće to biti samo još jedno okupljanje niti još jedno putovanje. Bit će to nastavak tradicije kojom Kolona sjećanja iz Obodnice šalje poruku da žrtve ne smiju biti zaboravljene, da se bol drugih ne smije umanjivati i da je ljudsko dostojanstvo važnije od svake podjele.
Godinama ovi ljudi svojim odlaskom pokazuju da se pijetet ne poznaje po nacionalnosti, vjeri ili granicama. Da postoje tragedije pred kojima čovjek jednostavno mora zastati, skinuti kapu i pokloniti se žrtvama. Vukovar je za njih mnogo više od geografskog odredišta. On je mjesto sjećanja, opomene i podsjetnik na ono do čega mogu dovesti mržnja, netrpeljivost i rat.
Posebna vrijednost ove kolone jeste u njenom kontinuitetu. Jer lako je govoriti o miru, ali je mnogo snažnije godinama ga svjedočiti vlastitim postupcima. U vremenu u kojem se prošlost često koristi za produbljivanje novih podjela, Kolona sjećanja Obodnica – Vukovar bira drugačiji put. Put na kojem se sjećanje ne pretvara u osvetu, a odavanje počasti žrtvama ne postaje poziv na novu mržnju.
Njihova poruka nije da zaboravimo ono što se dogodilo. Naprotiv, zaborav bi bio nepravda prema žrtvama. Njihova poruka jeste da se sjećamo kako bismo razumjeli koliko je mir dragocjen, koliko je život krhak i koliko je važno da se ono što se dogodilo nikada ne ponovi.
Zato je posebna snaga u ovim ljudima koji svake godine ponovno s ljubavlju idu na dug put pješice, okupljaju se iz istog razloga i pokazuju da solidarnost ne mora poznavati granice. Snaga je i u njihovoj odluci da ne okreću glavu od tuđe boli. U činjenici da se poštovanje ne mjeri time tko je stradao, nego time koliko smo kao ljudi spremni prepoznati tuđu patnju.
Iz Obodnice prema Vukovaru ne putuju samo ljudi. Putuje poruka da sjećanje može biti most, a ne zid. Da je moguće pamtiti i tugovati, a istovremeno pružati ruku drugima. I da mir nije nešto što se podrazumijeva, nego vrijednost koju svaka generacija mora iznova čuvati.
Dok god bude onih koji su spremni krenuti na ovaj put, bit će i nade da nas prošlost neće zauvijek držati zarobljenima u njenim podjelama. Jer najveći dug prema žrtvama nije samo da ih se sjećamo. Nego da učinimo sve da nijedna nova generacija ne mora prolaziti kroz istu bol.
Iz Obodnice prema Vukovaru, i ove godine, ide kolona koja ne nosi oružje, nego sjećanje. I koja, možda glasnije od mnogih političkih govora, poručuje da je mir jedini put kojim vrijedi ići.
Neka im je sretno i blagoslovljeno na ovom hodočašću mira.
