Sedamnaestogodišnja, mlada sopranistica Miriam Stjepić, čiji talent i predanost već privlače pozornost glazbenih stručnjaka u Njemačkoj, svoj je prvi put prema umjetnosti započela upravo u Tuzli. Prve školske korake napravila je u Osnovnoj školi Katoličkog školskog centra „Sveti Franjo“, i Muzičkoj školi “Čestmir Mirko Dušek”, gdje je, uz podršku učitelja i obitelji razvijala kreativnost, scensku slobodu i ljubav prema umjetnosti. Danas, kao višestruko nagrađivana mlada umjetnica koja ponosno ističe svoje porijeklo iz Tuzle, Miriam govori o svom glazbenom putu, izazovima i snovima koji je vode prema opernim pozornicama. U razgovoru za Hrvatski glasnik otkriva kako koliko joj znači podrška obitelji i zašto Tuzla i KŠC i dalje imaju posebno mjesto u njezinu srcu.
Razgovarala: Maja Nikolić
HG: Miriam, sjećaš li se trenutka kada si shvatila da pjevanje nije samo ljubav, nego životni poziv?
MIRIAM: Zapravo, nikada nije postojao jedan trenutak u kojem sam rekla: „Želim se baviti glazbom“, jer koliko se sjećam, ideja da se cijeli život bavim glazbom uvijek je bila tu. Ponekad se skrivala ispod svih mojih drugih ideja, ali sam je uvijek mogla osjetiti. To je dar, talenat koji mi je Bog dao, a talenti se moraju umnožavati, pa bi moja misija bila glazbom u životu zahvaljivati i veličati Onoga koji se “mnogo potrudio kada je stvarao moj glas”, kako mi reče jedan stari profesor glazbe na državnom takmičenju. Željela bih ljudima prenijeti barem dio onoga sto mi je darovano, na početku kroz solo karijeru, a poslije možda kroz obuku mladih naraštaja.
HG: Kako su obitelj i okruženje reagirali na tvoju odluku da se profesionalno baviš opernim pjevanje?
MIRIAM: Iako su pomalo zabrinuti, velika su mi podrška. Također često razgovaramo o tome kako vidim svoju budućnost i koje sve moguće „planove B“ imam.
HG: Gdje se danas školuješ i usavršavaš te koliko ti je to obrazovanje važno za tvoj umjetnički razvoj?
MIRIAM: Ja pohađam od 2020. godine Kreisgymnasium und Jugendmusikschule Heinsberg (Okružna Gimnazija i Glazbena škola za mlade Heinsberg). Iako redovna i glazbena škola nemaju mnogo sličnosti niti preveliku suradnju, pristupam im s jednakom ozbiljnošću i sve što naučim u srednjoj školi uzimam kao osnovno znanje za svoj kasniji život. Smatram da je važno imati takvu širinu znanja uz moj glavni interes. Također volim sudjelovati u potpuno drugačijim programima. Na primjer, prošle sam godine sudjelovala u kampu na kojem smo učili kako programirati aplikaciju u programskom jeziku „Swift“. To iskustvo je bilo vrlo uspješno – zabavljala sam se radeći nešto izvan glazbe i upoznala prijatelje za cijeli život.
HG: Odlazak iz rodnog grada i države nikada nije lak. Iako si otišla kao djevojčica, kakve uspomene nosiš iz Tuzle posebno iz Katolickog školskog centra?
MIRIAM: Ove godine je već šest godina otkako smo se preselili u Njemačku, ali većina mojih uspomena vezuje se za to vrijeme koje smo proveli u Tuzli. Sjećam se svoje drage učiteljice iz osnovne škole, Marine Dostice, koja je uvijek bila tu za nas bez obzira na sve i koja se jako fokusirala na razvijanje naše kreativnosti i sposobnosti da razmišljamo na vlastiti način. Također se sjećam predivnih trenutaka koje sam provela u školskoj dramskoj sekciji. Uz pomoć divnih učiteljica, Helene i Marice i profesorice Ivane, naučila sam kako razviti scensku prisutnost kakvu imam danas, što je vrlo važno kada pjevam u opernim produkcijama. Ti prvi školski koraci, toplina ozračja u Katoličkoj školi tih godina, svi moji prijatelji i učitelji, ti najljepši trenutci ranog djetinjstva uvijek ce imati posebno mjesto u mom srcu.
HG: Tko je prvi prepoznao tvoj predivan glas i kako kreće tvoj umjetnički put?
MIRIAM: Moja mama je prva primijetila “da lijepo zvučim” kada pjevam. Iako se ona profesionalno ne bavi glazbom, zajedno smo birale i pripremale pjesme za upis u Glazbenu školu u Tuzli. Predstavila sam se tada komisiji za prijem pjesmama “Auxilium” (pjesma tuzlanske Frame koja je odnijela pobjedu godinu dana ranije) i “Što te nema” (Jadranka Stojaković). Bila sam toliko uzbuđena, jer sam mamu molila od svoje sedme godine da me upiše u glazbenu školu. Kako nismo imali nijedan instrument u obitelji, ja bih uzimala dvije vješalice za odjeću i glumila da sviram violinu. Međutim, jako malo je nedostajalo da se svi moji snovi ugase, jer se ja nisam našla na prvom popisu primljene djece u Glazbenoj školi u Tuzli. Moju mamu je tada pozvao tadašnji direktor škole, Nedim Suljić, i rekao joj da sam ja jako talentirana za glazbu, te da je on napisao poseban dopis ministru da se odobri još jedno mjesto za mene. I danas sam mu neizmjerno zahvalna, jer je bio prva stručna osoba, zajedno s profesorima na prijemnom koji nisu dozvolili da talenat prodje neopaženo, i da propada.
HG: Miriam, imaš li osjećaj da si se, kao mlada umjetnica s Balkana, morala dodatno dokazivati u njemačkom glazbenom sustavu?
MIRIAM: Do sada, hvala Bogu, ne. Prije neki dan sam dobila komentar od dvije profesorice sa sveučilišta u Bonnu i Düsseldorfu da one poznaju profesionalne pjevače koji nisu u stanju otpjevati neke od programa koje ja izvodim na takmičenjima. Ali imam osjećaj da će biti teže u budućnosti kada uđem u pravu “glazbenu industriju”. Tada je sve mnogo ozbiljnije i ne kao sada gdje je samo bitno da se nađu mladi ljudi koji će pokazati da je budućnost klasične glazbe velika. Kroz državna takmičenja na kojima sam osvojila najveće nagrade postala sam primijećena od strane sveučilišnih profesora, kao i nekih direktora opernih kuća, te se nadam da će mi to u budućnosti pomoći. A, klasična glazba u Njemačkoj je jako prisutna na dnevnoj osnovi i mnogim segmentima života.
HG: Sopran je izuzetno zahtjevan glas. Koliko discipline, rada i odricanja stoji iza svakog nastupa koji publika vidi?
MIRIAM: Biti Sopran nije kao svirati jedan instrument. Instrument je jedan predmet koje njegov glazbenik može kontrolirati i na njemu vježbati koliko god hoće i treba. Ali, kod pjevanja je glazbenik sam svoj instrument i mora se što bolje brinuti o sebi, biti nježan prema sebi, da što bolje napreduje. Ako jedan pjevač previše pjeva onda, će jako tehnički nazadovati. Zato je važno brzo usvajati znanja i tehnike, moći otpjevati sve ispravno, da se glas ne bi istrošio ili umorio. Tu ne spada naravno samo korektno pjevanje, nego vježbe disanja, sport, dovoljno energije i iznenađujuće puno razmišljanja, jer se kod svake ispravno otpjevane vježbe mora sačuvati taj jedinstveni osjećaj, kako bi se sljedeći put slična ili ista emocija mogla ponoviti.
HG: Koji su ti do sada najvažniji ili najdraži nastupi i uloge, i zašto baš oni?
MIRIAM: Jedan od mojih najnezaboravnijih koncerata bio je prošle godine u Historische Stadthalle Wuppertal. Pjevala sam kao dio svog ansambla „Furore“ na prvom koncertu jednog natjecanja na kojem smo sudjelovali – Jugend musiziert. Ovo je natjecanje podijeljeno u tri dijela: regionalna razina kao prvi krug, kantonalna kao drugi i državna kao završnica. Biti odabrana za nastup na prvom koncertu državnog kruga bila je velika čast, jer uopće nije lako biti primijećena, a još teže predložena ili odabrana. Također je bilo jako zabavno dijeliti pozornicu s članovima mog ansambla i uživati u zajedničkom vremenu provedenom iza pozornice.
HG: Iako si vrlo mlada, već iza sebe imaš ozbiljne uspjehe. Osjećaš li pritisak da moraš stalno opravdavati očekivanja?
MIRIAM: Očito je da sa svakom novom nagradom i uspjehom očekivanja rastu. Čak i ti svi ljudi koji me slušaju i prate imaju nevjerojatno pamćenje, pa se iznenadim nekada kada komentiraju kako sam napredovala tehnički, kako je neupitan iskorak naprijed u odnosu na prethodni put, sto potvrđuje da se od mene uvijek očekuje vise i samim tim se moram truditi opravdati ta očekivanja. Meni to nije teško, jer glazbu volim i uživam u njoj. Trenutno se o meni jako brinu mnogo profesionalne osobe u svijetu glazbe, prva je moja profesorica, Tiina Enckelmann, koja je također sopranistica s prethodnom solo karijerom i čije cijela obitelj su glazbenici, kao i čovjek koji ima nevjerojatan sluh i profesionalnost, ali i najveće srce na svijetu, a to je direktor glazbene škole, Theo Krings. Oni me mnogo podržavaju i bez njih moj glazbeni put ne bi imao ovu putanju.
HG: Koliko ti znači podrška obitelji?
MIRIAM: Vrlo mnogo. U trenutcima kada se plašim predstaviti ili nešto ne prođe dobro oni su tu uvijek uz mene. Kroz njih se opet opustim jer znam da šta god bude, imam moju obitelj uvijek uz mene koja me je spremna podržati i koja me neizmjerno i nesebično voli. Zahvaljujući obitelji ja izrastam u ovu osobu. Oni su kao onaj svjetionik koji kaže na koju stranu trebam. Sretna sam sto me Bog povjerio baš njima.
HG: Postoji li neki plan da mozda odrzis koncert u Tuzli nekad u buducnosti?
MIRIAM: Mene bi to veoma radovalo! Do sada nisam imala priliku razgovarati s nekim o održavanju koncerta u Tuzli ali vjerujem da će se to promijeniti u budućnosti. Ovih dana je žiri regionalnog takmičenja koje se održavalo u Aachenu bio oduševljen našom sevdalinkom “Kad ja pođoh na Bembašu” koju sam ja izvela uz klasičnu notu. Ne bi imalo smisla nikada se ne vratiti na mjesto gdje sam započela s glazbom.
HG: Osjećaš li da na neki način predstavljaš svoj grad i zemlju gdje god nastupaš?
MIRIAM: Na neki način da. U inostranstvu ljudi mogu kroz moje prezime primijetiti da ne dolazim iz njihovog područja pa tako ponekada, ali samo na početku, javi se taj osjećaj nepripadnosti. Ali zato kad god pjevam, ostavljam pečat “Potječem is Bosne i Hercegovine” i ponosna sam na to.
HG: Tko je Miriam kada ne pjeva – kako izgleda tvoja svakodnevica izvan pozornice?
MIRIAM: Kada ne pjevam, onda sam na probama i satima u glazbenoj ili redovnoj školi. Naši školski dani su puno dulji i ako imamo samo prvu smjenu. Škola kreće oko osam i završava (u najgorem slučaju) u pet. Poslije toga idem u glazbenu školu još tri do četiri sata na sate teorije, pjevanja, violine, klavira i dodatne probe za koncerte ili takmičenja. Kod kuće sam obično uvijek oko sedam ili osam navečer. Ali, to za mene nije strašno zato sto sam kroz čitav dan s dobrim prijateljima i (hvala Bogu) ljubaznim učiteljima koji razumiju da je preda mnom puno posla. Kod kuće me uvijek dočeka obiteljska toplina, sa sestrama je uvijek zabavno, i radujem se našim malim avanturama i zajednički provedenom vremenu, pa i ne primijetim kada sam umorna:)
HG: Što te vraća u ravnotežu i daje snagu kada je tempo obveza vrlo intenzivan?
MIRIAM: Dobra organizacija. Ja moram uvijek sa sobom nositi listu/planer sa svim stvarima koje moram završiti ili još uraditi. Da toga nemam ne bih znala gdje se prije okrenuti. Onda, moji roditelji žele da uvijek nedjelja bude vrijeme kada idemo u Crkvu i posvećena nama i Bogu. Mislim da je to dan, vrijeme i mjesto gdje prikupim energiju za novi radni tjedan i kada uspijem sabrati sve svoje misli i složiti ih na pravo mjesto u svojoj glavi.
HG: Je li glazba za tebe uvijek utočište?
MIRIAM: Iskreno rečeno, nije. Postoje i druga mjesta gdje se osjećam sigurno u uvijek kao kod kuće. Glazba je onaj lijepi dio koji upotpunjuje nepotpuno i daje svemu ljepši smisao, otvara nove vidike. ali kada sam uplašena, ja razgovaram ili molim sa svojom mamom i to mi odagna strah.
HG: Što bi poručila mladim ljudima iz manjih sredina koji sanjaju velike snove?
MIRIAM: Samo sanjajte!!! Svi mnogo uspješni ljudi su na početku bili sanjari. Samo je važno ne ostati zauvijek sanjar, nego skočiti i krenuti trčati za svojim ciljevima.
HG: A kada bi danas mogla razgovarati s onom mlađom Miriam iz Tuzle, što bi joj rekla?
MIRIAM: Mislim da joj ne bih mnogo rekla. U svijetu umjetnosti, previše rijeci može biti zbunjujuće. Ta mala Miriam još je kao malo dijete znala što želi. Ona jasno zna kojim putem ide. Ja bih je samo gledala iz daljine i osmijehom je podstrekivala.
