Ivona Grgić iz Tuzle nedavno je osvojila veoma vrijednu nagradu na književnim susretima „Zija Dizdarević“ za priču „Na groblju“ koja je nastala kao zbir utisaka i anegdota koje je Ivona doživjela tijekom života na groblju. Priču je zaokružila i svećenikova propovijed o materijalizmu koju je čula kao mala djevojćica, kao i jedan detalj koji je tragediji dao komičnu dimenziju.
Rođena je u Tuzli gdje je završila Srednju medicinsku školu, a Fakultet kriminalistike u Sarajevu. Naredne godine čeka je upis na master studije. Govori sedam stranih jezika, bavi se pisanjem i istraživačkim novinarstvom. Ivona je i influenserica koja rado dijeli savjete za zdravu kosu. Nagrada „Zija Dizdarević“ je šesta nagrada ove godine. Prva nagrada koju je osvojila je treće mjesto na natječaju „Musa Ćazim Ćatić“ za najbolju bajramsku priču u ožujku ove godine. Nedugo nakon toga osvojila je drugo mjesto na natječaju „Šukrija Pandžo“ i nagradu u vrijednosti od 500 KM, a zatim prvo mjesto Gradske biblioteke u Novom Sadu na temu pandemije. Uslijedila je i veoma vrijedna nagrada na Drinskim književnim susretima i tiskanje knjige „Muzej nostalgije“ u tiražu od 200 primjeraka. Ivona Grgić je dobitnica i nagrade u iznosu od 500 eura za najbolju ljubavnu priču na natječaju kojeg je organizirao poznati kantautor Dino Šoše. Posljednja nagrada je nagrada „Zije Dizdarevića“ koja se sastoji od plakete i novčanog iznosa od 800 KM.
„Ove godine sam dobila i nagradu za najljepšu kosu Bosne i Hercegovine na natjecaju koje je organizirala kompanija Biomelem, nagradu Sarajevske pivare za priču o pivu i nagradu za priču „Melem za misli“. Većinu novca od nagrada sam morala uložiti u opremu – računar, kameru i mobitel, koja mi je potrebna za daljnji rad budući da se bavim i istraživačkim novinarstvom“, kaže Ivona za Hrvatski glasnik.
Ivona Grgić svoje priče ne skriva od javnosti i često ih objavljuje na svom blogu koji privlači sve veću pozornost javnosti. Ljubav za pisanjem u Ivoni se oduvijek skrivala.
„Blog je bio odskočna daska za sve što sam postigla. Uvijek sam voljela nasmijavati ljude, a moju ljubav prema pisanju su prvo spoznali moji roditelji kada sam išarala zid iza kreveta. Zahvaljujući neadekvatnim prosvjetnim radnicima, godinama sam živjela u uvjerenju da nemam talenta za pisanje. U osnovnoj školi sam napisala ljubavno pismo jednom dječaku i on je bio prvi koji mi je rekao da ne odustajem od pisanja. Nakon njega, talent je otkrila i moja najbolja prijateljica s kojom sam razmijenila dnevnik i rekla mi: “Zar je moguće da se nas dvije oduvijek družimo, a da ja ne znam kako ti dobro pišeš?“ Tada sam počela pisati pjesme koje je samo ona čitala, a kada se odselila, ja sam prestala pisati – osim, naravno, u školi zadane pismene vježbe sebi i drugoj djeci“, priča nam Ivona.
Tako je jednog jutra prošle godine uz prvu kavu napisala priču, podijelila je na blogu i ostala iznenađena kada je vidjela da ta priča ima više pregleda nego sve objave zajedno.
„Moje priče su na početku bile autobiografske, s primjesama humora i svaka je imala neki šaljivi ili poučni zaključak na kraju. Trenutačno pišem priče koje su karakteristične za naše podneblje i skoncentrirane su oko nasilja nad ženama, sadrže elemente i tragedije i komedije. Koliko god to paradoksalno zvučalo, publika je svakim danom sve veća i veća.“
Ivona je pisala i o nevoljama osnovaca u vrijeme koronavirusa, a njena priča nagrađena je priznanjem „Šukrija Pandžo“. Priča je govorila o izazovima on line nastave tijekom protekle školske godine. Pripovjetka je jako čitka i pitka, a zaista svima i bliska.
„Odlučila sam na šaljiv način opisati situaciju koja je zadesila jednog osnovca. Kada se završilo moje formalno obrazovanje, novac sam zarađivala tako što sam davala sate osnovcima iz raznih predmeta i imala sam mogućnost iz jedne nove perspektive pratiti sve ono što se dešava u obrazovnom sistemu. Kada je pandemija zakucala na vrata školaraca, oni su zakucali na moja vrata – on lajn, naravno, tako da mi materijala za priču o on lan nastavi nije nedostajalo, premda nisam ni školarac ni profesor“, ističe Ivona.
Njezin rad je prepoznao i UNICEF i nagradio je za promicanje prava djece. Zanimljivo je kako je Ivona Grgić svoj spisateljski dio posvetila djeci kroz osobno iskustvo.
„Tijekom školovanja sam bila izložena međuvršnjačkom nasilju jer sam imala jedan sićušni fizički nedostatak – žute zube. Osjetila sam na svojoj koži kako je to biti stigmatiziran, diskriminiran i drugačiji. No, to me nikad nije spriječilo da se borim za svoja prava, a samim tim ni za prava druge djece koja su u sličnoj situaciji pa i danas dan. Kažu da je od kolijevke pa do groba najljepše đačko doba, ali samo postojanje UNICEF-a nam pokazuje da to nije univerzalna izreka i da su mnoga djeca i njihova prava ugrožena na razne načine“, pojasnila je Ivona za Hrvatski glasnik.
U proljeće bi ova mlada spisateljica trebala izdati i svoju prvu knjigu što je posebno čini sretnom.
„Voljela bih da priče dođu do djece u školama, da budu čitane u obiteljima. Zbog toga što se u svakoj priči krije pouka koja bi vjerojatno doprla do srca djece, a ujedno im pokazala i jedan novi pogled na svijet.“
Ivona je jako vezana za Tuzli i svoj rodni kraj Doaknj.
„Tko zna za Ivonu, zna i za Dokanj. I kako jedan lik iz moje priče odgovori na onu podrugljivu može seljak iz sela, ali selo iz njega nikad:“K’o da bi iko normalan, negonjen ratom ili besparicom, otiš’o iz vake ljepote!“, tako i ja u jednoj rečenici kažem sve što mislim o Doknju.
Ivonine priče možete od sada čitati na stranici Hrvatskog glasnika. Poslušajte u nastavku nagrađenu priču „Na groblju“ koju čita mlada glumica Pozorišta mladih Tuzla Maida Hamzić, a snimak i montažu potpisuje Adi Atlić.
https://www.facebook.com/muzejknjizevnostiipozorisneumjetnostibih/videos/198551361765977/
Maja Nikolić
