Jedan moj komšija je cijeli decembar išao od kuće do kuće, čestitao praznike, pio po jednu čašku ljute i vikao “u zdravlje”, pa je između dva gutljaja ljutine domaćicama vadio iz unutrašnjeg džepa vrećicu za zamrzivač uz molbu da ne bacaju ljusku crvenog luka već da je njemu sačuvaju u datoj vrećici, a da će on po naručeno doći dan uoči novogodišnje noći. Vrećicu po vrećicu, čašku po čašku i tako on teturajući ode sa vrećom punom oljumine kući. Tu je oljuminu palio na prvi dan nove godine, jer je negdje čuo da to donosi veliku lovu. I svakog decembra ista priča. Tokom godine se stalno fatao debele ‘ladovine, a u hladnim danima blizine šporeta smederevca. I u hladovini i blizu šporeta se podjednako nadao velikoj lovi koju mu lukovina kad tad mora donijeti. Ko god bi mu sugerisao da treba raditi, jer se tako dolazi do novca, automatski je postajao krvni neprijatelj bez šanse za popravni, pa su mu žene rado ostvarivale tu jednu jedinu novogodišnu želju – skupljale su mu lukovinu, bez da mu pominju ikakav eventualni rad.
Miko je posijao luk, doduše, uz salve psovki i kapljice znoja veličine sadnog luka, a sabr’o je i ljuske iz bogatih kuća, samo što mu ni to nije donijelo velike pare. Kako god, on i ove godine na sva zvona priča da će paliti lukovinu, jer nada posljednja umire. A ja vama u novoj godini želim da u svakoj situaciji budete ustrajni k’o Miko, da kao S. sagledavate situacije iz svakog ćoška, da izmaknete sebi hladovine i blizine smederevca onako kako sam ih ja sebi izmakla, jer samo određenim izmicanjima i svakodnevnim akcijama, ma koliko one sićušno izgledale, dolazite do nečega velikog, ma šta to bilo, i da ne zaboravite one koji su vam svake godine skupljali lukovinu jednog dana kada ostvarite svoje snove, jer Bog nešto ne simpatiše zaboravne. Sretna Nova godina!
