Piše: Ivona Grgić
Sinoć sam sanjala da imam devet godina i da pada prvi snijeg. Podižem zavjesu i divim se, a mama se naljuti jer sam joj poremetila valove na zavjesama. Topla sobica miriše citrusno od tananih kora mandarine koje su poredane po kraju plata šporeta smederevca. Razmišljam da prokrijumčarim mačku s polja. Poleću je na jamboliju da se ugrije. Svjesna sam da ću zbog toga dobiti fasung ako me uhvate. Svejedno rizikujem.
– Večeras će mačka i miš spavati zajedno! – izusti djed i tom konstatacijom označi koliko je zapravo hladno, pa moje čizmice prikuči šporetu da se osuše unutar i budu spremne sutra za školu.
Iskradam se napolje. Otvaram usta i pokušavam uloviti najkićastiju pahuljicu. Mačka skače i kandžama se fiksira za moje samotne pantalone izlizane na koljenima. Uzimam je u naramak i nosim u sobu. Jastučići na šapama su joj ledeni kao vršci mojih prstiju. Spremam knjige za školu. Kažiprstom prelazim po rasporedu časova da ne bih šta zaboravila. Najveći mi je problem nepročitana lektira, jer ne nađoh zapoviđenu knjigu. Učiteljica nam kaže svake godine pred prvi snijeg da ne pada snijeg da prekrije brijeg već da svaka zvjerka pokaže svoj trag. Nismo smjeli ni pitati da obrazloži rečeno, jer se zbog previše zapitkivanja učiteljice moglo pomisliti da đak ne razumije gradivo baš najbolje, a onom ko ne razumije i ono se što razumije obije o glavu.
Zapamtili smo tu mudrost, iako našim devetogodišnjim glavicama ništa iz te rečenice nije imalo smisla, ali smo računali da će nam biti logična kada odrastemo. Za nas su raznorazne zvjeri bile tek likovi iz roditeljskih priča kojim su nas prepadali kada ne igramo po njihovom. Nakon raspoređivanja knjiga vadim odjeću iz svog dijela ormara i slažem je na stolicu. Ručno pletenu kapu, šal i rukavice koje bockaju stavljam na ruksak. Opet izlazim napolje i provjeravam vidi li se trava.
Snijeg je suh. To me raduje, jer mi noge neće biti mokre. Utom stiže i kum koji mi nosi paketić. On uvijek pokupuje paketiće čim niknu na najvidljivijem mjestu u našoj mjesnoj trgovini, a niknu nekako uz prvi snijeg i odma ih podijeli, kako reče, da ne razmišlja poslije o tome. Primičem kažiprst usnama i tako mu sugerišem da ne kaže nikome da je vidio mačku na, za ženske članove porodice, najvrednijoj nepokretnoj imovini – jamboliji. Namiguje u znak saučesništva i pridružuje se odraslima u drugoj sobi. Istresam sadržaj paketića i otvaram ono najslađe. Onda dođoše moji drugari Jukići kao naručeni, pa i pred njih istresam sadržaj paketića i kažem nonšalantno:”Birajte!”
– Jesi ti sigurna da te mati neće sovat’ radi ovoga? – bojažljivo pitaju.
– Ma neće, ovo je moja svojina. Zasladite se slobodno.
– Hvala. Šta misliš hoće li napadati do sutra?
– Ako ovako nastavi i do večeras. Hajmo se naći kod kapije u bašči oko sedam kad naši gledaju dnevnik da se spustimo nekoliko puta.
– Važi. ‘Oćemo sad igrat’ karti?
Mama ulazi u sobu. Mačku sam pokrila njihovim jaknama.
– Šta ćete tu u hladnom, hajte vam?!
Probudim se sa nekim nazubljenim teretom u prsima koji čudno žiga, a hladnoća se uvukla u tijelo preko onog jednog otkrivenog stopala koje je nekako pobjeglo od deke. Pada prvi snijeg. Zamalo mi očni kapci ne propustiše na uranak onu vodu koju narod zove suza. Naložim vatru i lijeno pijuckam vrelu kafu ne bi li otopila ovo što me steže u grudima. Izreke nam danas imaju smisla, ali sve to nama vječitoj djeci još uvijek nema logike. Mi još uvijek vjerujemo da su zvjeri ipak izmislili roditelji da dobiju na vremenu i makar malo budu rahat od cjeloživotnog projekta zvanog roditeljstvo. A snijeg ipak pada da nas raduje i tačka! Doduše, uspomene ponekad zvjerski ujedaju, ali o tome drugi put.
