Dan uoči svetog Nikole se u mnogim domaćinstvima podmajevičkog kraja već godinama kiti jelka. Nama djeci je ovo bio jedan od najomiljenijih dana u godini. Mama izvuče pažljivo spakovani nakit i lampice, tata donese živu jelku iz šume, a brat i ja se potrudimo da to drvo okitimo.
Poklone smo ujutro nalazili i u čizmicama i pored čizmica. Odlazili smo u školu puni parica koje su zvečale u džepićima naših zimskih jaknica. Nakon škole smo se svraćali tetki i dekorirali do besvijesti, jer je ona uvijek imala najveću jelku. Obavezno smo nakon kićenja tetkine jelke zvali svoje drugare Jukiće da vide našu jelku, pa smo se onda svi skupa upućivali njihovoj kući da vidimo i njihovu jelku. Toliko smo bili dobri s njima da smo čak znali i gdje drže nakit za jelku tokom godine. Hvalili smo se jedni drugima i pokazivali šta nam je Nikola donio. U školi su se prve subote nakon sv. Nikole dijeli paketići, a te su paketiće u našu zemlju slala djeca iz raznih krajeva svijeta. Ti su paketići i izgledali paketićasto – četvrtasta kutija zamotana ukrasnim papirom, puna svega i svačega.
Slatkiši i kvarljiva roba se u njima nisu slali, ali je bilo igračaka, gumica za kosu, šnalica, perlica, autića, ustvari svega onoga što nam roditelji nisu kupovali, jer su smatrali da je to bespotrebno rasipanje novca. Često se u paketiću nalazilo pismo sa adresom pošiljaoca, pa sam se ja uvijek trudila da se zahvalim i steknem dopisne prijatelje diljem svijeta. Najveća je tuga bila ako djevojčica dobije muški paketić ili obrnuto, pa je na dan podjele paketića znalo biti i suza kol’ko ‘oćeš. Po nekoj životnoj inerciji, mog je brata uvijek nekako zapadao ženski paketić i ja sam tad protumačila da me sveti Nikola plaho voli.
Kada sam odrasla, odlučila sam i ja plaho voljeti sv. Nikolu, pa sam u njegovo ime spremala paketiće za neke meni drage ljude, jer u mom okruženju i nije bilo djece. To je valjda ta čar odraslosti – možeš raspolagati svojim sredstvima u smjeru tuđe radosti. Jedne sam studentske godine na Nikolin dan imala težak ispit, a najgore od svega je bilo što je snijeg zavalio, pa smo se jedva probili autobusom uz Karaulu – prevoj između Kladnja i Olova. Zbog te studentske muke sam zaboravila i na jelku i na praznik sve dok nisam ustanovila da me nešto opasno žulja u čizmi tamo oko prstiju. Bilo me sramota skidati čizmu pred ljudima, jer je autobus bio pun, pa sam to žuljanje shvatila kao Nikolinu opomenu što sam ga zaboravila. Tek kada sam došla kući našla sam deset maraka u svojoj čizmi, jer neke Nikole (poput moje mame, iako bezbeli nisam zaslužila) nikad ne zaboravljaju.
I uvijek mi bude toplo oko srca kada se sjetim svih naših jelki, poklončića, žućkastih bonova u džepićima već podobro iznošene jakne znatno okračalih rukava dok mislimo da smo konačno puni para, podjela paketića u sali škole “Solina”, nastavnika prerušenog u Nikolausa, najrazvijenijeg učenika obućenog u Krampusa, Alme, Bojana i sebe kako u bijelim haljinicama imitiramo anđele dok na bini dijelimo paketiće nestrpljivoj dječici, germaša kume Ljube koje donese pride uz novčani poklon, jer zna da mi znamo da niko na svijetu ne zna napraviti onakve germaše, tetke kojoj je okićena jelka svake godine nekako ‘erlava, mame kako viče da nismo bili baš opasani oko ljeske, cenera iz studentske čizme dok se noge tresu i od zime i od treme i naših drugara Jukića koje je život odveo daleko obećavajućim im bolje sutra, pa sad ne znamo ni kako su, a kamoli gdje drže nakit za jelku.
Pa, dragi moji neka nam je svima sretan sveti Nikola, da nam čizmice i srca budu puna, da ne zaboravimo jedni druge sutra kada otputujemo u neki bolji život priželjkujući bolje sutra, jer Nikola je svetac putnika, baš kao što je i zaštitnik djece, pomoraca, djevojaka, siromaha, studenata, farmaceuta, pekara, ribara, zatvorenika, trgovaca, otoka Sicilije, pariškog sveučilišta i mnogih gradova širom svijeta.
