Naslovna Istaknuto Ivona Grgić: Mir

Ivona Grgić: Mir

Franjo je iz Jajca krenuo prvim jutarnjim autobusom. Saobraćaj se odvijao otežano zbog enormnih količina sniježnih padavina, no to ga nije spriječilo da se uputi za Tuzlu. Dogovorio se sa Jaretom da ga sačeka na stanici i doveze do seoske kafane Kod Rupija kako niko ne bi posumnjao da su se njih dvojica, kako Mirko kaže, polizali, a i mjerdžije će doći tek u šest sati naveče, a Franjo ni za živu glavu nije htio stići prije njih. Pustiće ih da na miru popiju kafu, a onda će se ukazati na vratima i uraditi ono što se uraditi mora. Stigao je konačno u Tuzlu i pogledom kroz prozor tražio Jareta sklanjajući onu zavjesu dok je autobus skretao na peron. Ni sinoć oka nije sklopio, a ni tokom vožnje. Mirkovica i Jarebica su na uranak počele sa spremanjem jela, udesile su kuću za goste, a Mirko je otpuhivao k’o ćuran, brojao sebi nešto u njedra i buljio u jednu tačku iako se činilo da gleda televizor. Pozvali su Merkelovicu, strinu Petrovicu, Ilincu, Jaretove roditelje i Mirkovicinu sestričinu koja je živjela blizu, njenog muža i djecu. Jare je tokom dana dovezao meso koje su naručili i tortu, a poslala ga Mirkovica dvaput po nekakve začine koje je zaboravila kupiti. Dragan je stigao sa ženom i djecom i spavali su na gornjem spratu umorni od puta. Jare je pokupio Franju skupa sa tortom koju je Mirkovica naručila od neke žene blizu stanice.

-I nije mene zvao? Ej, brata rođenog nije zvao. Sin mu čak iz Austije doš’o, a Jajce pred kućom i on mene nije zvao. Neće to moć’, neće! Sve kuk’o kako mu ‘ći nema momka, kad ono…

-France, u šta si ti ostario? Zelen si k’o mekonijum, majku mu. On je tebi vik’o ono u šta je on htio da vjeruje, a ne istinu. Znao je on za zimzelenog, kad ti kažem!

-A šta ti je mekonijum, svega ti?

-Eeeee, mekonijum je, jarane moj – zbori Jare dok se prisjeća gradiva koje je njegova kćerka, učenica medicinske škole, sinoć ponavljala naglas u sobi do kuhinje – prva stolica, da ne reknem govno, koje iziđe iz insana čim se rodi. Meni to nema smisla, života mi, da se prvom, da prostiš, govnetu nadijeva ime, a prvi osmijeh, prvi korak i prva riječ nemaju direktno latinsko ime. Eto, time ti je sve rečeno. Čim se prva sraćka, koja je zelena, imentuje, pametnom čovjeku bude jasno da će ga život zasut’ sranjima kad god malko živne.

-Odakle ti to, Jarčino, sve znaš? Kad prije ko od čega bježi k’o pomahnit’o, u selu su govorili:“Bježi isto k’o Jare od knjige.“ – zacereka se Franjo.

-Aaaaa nisu tako pričali, ne, ne. Vikali su:“Pobježe k’o Perunov Frano u Jajce. Čuvaj ti, France, riječi za večeras. Ne troši ih na mene jer se nije rodio onaj ko me nadgovorio. Ja sam svijeta proš’o.

Jare je smjestio Franu u kafanu odakle će ga Suljo prevesti do Mirkove kuće u šest sati i trideset minuta, a po nekoj čudnoj seoskoj interciji uzrečica zelen k’o mekonijum se odomaćila u selu toliko da ni doktoru u ambulanti nije bilo jasno otkud im baš ta riječ, a niko nije ni znao ni pokušavao saznati šta je mekonijum, ali je to poređenje putovalo od usta do usta, pogotovo kod onih pijanica ipred trgovine koja je bila tik uz ambulantu. Frano se u kafani latio flaše, a kako više nije u godinama kada organizam podnosi kapljicu više, ubrzo se pocrveni i poče gubiti kontrolu nad mislima. Mjerdžije su došle deset minuta prije šest sati, a Mirko je osjetio nekakvo sugestivno probadanje pod rebrima. Sto se ubrzo napuni kafenjacima, a Mara je donaljevala kafu, sok i ostala pića kojih je bilo u izobilju. Same od sebe iznikoše teme za razgovor koje su dovoljno uopštene da se niko ne nađe uvrijeđen.

-Nezaposlenost je jedan od ključnih faktora usporenog napretka i kržljave promjene svijesti našeg društva. – konstatova mladoženjin otac.

Promijeniće se vama svijest kad vam uleti ona spodoba iz, da izvinete, Jajca – pomisli Jare i ukrade mu se osmijeh baš kad pogleda u mladoženjinu majku koja mu uzvrati osmijeh i poče ga ispitivati.

-A gdje Vi radite, gospodine Drago?

-Ja…

-On je nezaposlen – frknu Petrovica – na sramotu ove države!

Jaretu je poslijeratna Bosna i Hercegovina bila jedna od najsavršenijih država na svijetu. Globalni problem nezaposlenosti je njemu kao pojedincu samo olakšao parazitsko stanje jer posla nema, kako je govorio, ni za one sa fakultetskom diplomom, a kamoli za njega sa formalno završenom osmoljetkom i neformalno, sirom, kajmakom i slaninom, završenom saobraćajnom školom jer mu je otac poznavao tadašnjeg direktora škole koji je imao sluha za probleme svojih poznanika i koji je vjerovao da vozač mora znati voziti, a ne nekakve trice i kučine koje obezbjeđuju profesorima sobraćajne škole hljeb. Ovo neformalno obrazovanje Jare nije mnogo pominjao jer su svi u selu znali da on i ne zna kako srednja škola izgleda iznutra, ali je zato pametovao sa onih osam razreda ostavljajući bez teksta i one sa fakultetom i sve mu milina kolala tijelom kada se zaibrete šta sve on neobrazovan zna. Jedno od najljepših zanimanja za Dragu Jareta bilo je divlje taksiranje. Imaš izbora uvijek – voziš kad hoćeš i koga hoćeš, ako ti se spava prespavaš, ako te šta boli odboluješ i nemaš šefa. Bio je omiljeni taksista jer su ljudi pored usluge vožnje htjeli i dozu koja život znači – doping informacijama da i drugima ide jednako loše kao i njima, ako ne i gore, a Jare im je to nesebično darivao baš onako kako je i primao informacije od svojih mušterija – bio je pun pažnje i empatije. Rado su mu davali i bakšiš, a nisu bile rijetke ni situacije kada mu tutnu kakvo poklonče, pozovu ga na kafu i rođendan. Jare je najviše volio ture za Drijenču jer se zbog udaljenosti nije bilo smisla vraćati kući bez putnika pa i njega ugoste kao i one koje je dovozio, smjesti zadnjicu u meko, najede se i napije, a sve mu plaćeno. Vozio je ljude u bolnicu, a ni tu mu čekanje nije teško padalo. Lakše je čekati k’o gospodin, nego znojiti se dok rintaš k’o konj. – mislio je dok se čudio kako to niko prije njega nije shvatio, a svi nešto k’o školovani i načitani. Nije on imao problema da ostane sam sa sobom i smatrao je da čekati mogu samo natprosječno inteligentni koji su u stanju da zabavljaju sami sebe. Za takva se čekanja pripremao tako što kupi dvije kutije original cigareta i aktivira internet. Kada ogladni prošeta do kioska sa brzom hranom, pojede hamburger, kupi kafu iz aparata i spazi barem petero ljudi koji okupljeni oko pepeljare nešto besjede, a on im se privuče, zamoli za upaljač koji smejsti u svoj džep nakon paljenja cigarete, požali se na vremensku prognozu i ostvari brzinski kontakt. Kada mu razgovori dosade, iz džepa izvadi telefon i bulji u onaj ekran sve dok osoba koju čeka ne završi sa pregledom. Jasno, ali krajnje suptilno stavi čekanom do znanja da je odbio čak pet mušterija naglašavajući svoju bitnost u procesu čekanja. Čekani je gotovo uvijek gladan pa i Jaretu obavezno kupi šta da pregrize. Nije Jaretu mrsko mušteriji stati od bolnice do kuće ni deset puta – kod pekare, mesnice i apoteke. On je svjestan svoje neophodnosti u vremenu kada je reduciran gradski i prigradski saobraćaj, a i ljudi su svjesni toga pa ta zajednička svjesnost pređe u savjesnost koja Jaretu samo podgrijava ljubav za ovakvim načinom života. Kada ga majka Ruža napane što uzalud godine kroz divlje taksiranje ćera jer od toga nema ni hljeba, a ni staža koji će mu u starosti donijeti koliku toliku penziju, Jare se začas snađe.

-A moje mame šta priča!? Pokojni Ilija, moj punac, striko – ih mog’ bi ti do sutra nabrajati sve one koji su pred pemziju u grobu završili. Ne daj mi lagat’! Ko mi garantuje da ću doživit pemziju, ko? Samo se molim da me ne ukopaš, mamo, jer kažu da je to najjači od svih bolova.

Na kraju radnog dana, negdje oko šest naveče, Jare bi zadnjicu sa meka sjedišta premjestio na gajbu pred mjesnom prodavnicom, načinjao onu drugu kutiju original cigareta, uzimao tri pive u limenci i pričao kao navijen. Kod kuće bi ga dočekala žena ljuta k’o puška, mati i otac što ga poprijeko gledaju i djeca koja traže po dvije i po marke za užinu dok večera. U kutiji je ostalo još original cigareta za jutarnju kafu pa Jovo nanovo u savršen život na vreli asvalt.

-Ja sam, prijo, profi vozač. – odgovori Jare na pitanje.

Oglasi se zvono, a Mirko ustade da vidi ko je premda su svi gosti tu, sem Ilince koja ne može doći zbog gripe. Kad vidje Franu, obli ga leden znoj. Uvede ga u kuću, a pijani Frano pozdravi prisutne.

-Hvaljen Isus i Marija! Šta je ovo, brato, niko da odgovori? Kakvu si ovo bagru okupio, vjere ti?