Naslovna Istaknuto Ivona Grgić: Kapija

Ivona Grgić: Kapija

546

Maj 1995. godine, ja djevojčica, imam malog psa Pujdu i priželjkujem ljeto da se mogu kupati u buretu. Moj jednogodišnji brat i ja smo jednina djeca u zaseoku. Na pitanje koliko imam godina odgovaram sa šest i po, sa akcentom na i po, a da sam znala računski rasparčati godinu odgovarala bih šest godina, osam mjeseci i petnaest dana. Kad si u tim godinama žuriš da odrasteš, budeš velik i pitan, žudiš za tim da te shvataju ozbiljno. Tog dvadeset i petog sam se krišom uvalila u bure, jer je dan bio skoro pa ljetni, a mama je zimsku odjeću već bila sklonila iz vidokruga koji se stvori kada otvoriš ormar. Naveče sam osjećala blagu groznicu kojoj niko od odraslih nije znao porijeklo. Moja je greška bila što sam dozvolila da mi voda uđe u ušim i nos koji je danima nakon toga bio začepljen. Godine su mi trebale da uvidim da mi to ne odgovara. Nakon kupanja sam negdje uhvatila promaje. Stavljali su mi jabukovo sirće na stopala tako što natope čarape i gazu na čelo, gazu natopljenu sirćetom čiji miris nisam uopšte osjećala. Kada sam se probudila naredni dan niko nije bio mnogo zabrinut za moju neobjašnjivu temperaturu. Sva se priča odraslih svela na Kapiju, broj poginulih i težnje da se već jednom rat završi. Prebirala sam riječi koje su izgovarali i montirala ih u cjelinu, ali ništa nisam smjela pitati, jer je bilo strogo zabranjeno pretjerano zapitkivati odrasle i upadati im u riječ. Tema Kapija se danima provlačila kroz našu svakodnevnicu, a ja sam samo još jednom htjela zaroniti u bure i biti ono što jesam – dijete. Djed je radio u firmi 2. oktobar i njegova je firma bila zadužena za sanaciju i održavanje svih puteva, puteljaka, šetališta i ostalih površina u gradu po kojima se vozi i gazi. Pričao je da su kako znaju i umiju morali sanirati oštećenja i na tuzlanskoj Kapiji. Rukama je babi opisivao veličinu oštećenja koja su krpili.- Pusti to – vikala je baba – ko će onim nesretnim roditeljima rupe na srcu pokrpit’?!
Mnogo toga djed nije ispričao dok sam ja slušala. Djedove sestre kćerka je pričala kako je njene prije sin otišao ka Kapiji da se nađe sa jaranima. Pošto je bio sklon raznim skretanjima i zastajkivanjima, ta ga je sklonost spasila od smrti. Nikad mu više nije tu njegovu naviku koja ju je do juče nervirala nabijala na nos. Nikoga od poginulih nisam lično poznavala, ali moji jesu, pa su mi pričali kada sam došla do broja godina kada je ono “i po” postalo djetinjsti višak. Upoznavala sam ih sjedeći ispred malog ekrana svake godine u ovo doba. Upoznala sam ih po pričama njihovih najbližih koji su gorko plačući pokazivali njihove slike. Kasnije sam ih upoznavala kroz priče njihovih roditelja koje sam imala priliku sresti kroz život. I danas kada imam trideset tri godine, osam mjeseci i petnaest dana još uvijek njegujem svoju sklonost za zastajkivanjem kada prolazim pored kapije, pa ne znam da li bih pognula glavu iz poštovanja prema izgubljenoj mladosti ili bih pak trebala gledati u nebo i obećati im da ih zaboravu ne damo čak ni mi koji smo ih upoznali posredno.