Naslovna Istaknuto Ivona Grgić: Djetetu do sedme godine se ništa ne zamjeri

Ivona Grgić: Djetetu do sedme godine se ništa ne zamjeri

390

– Dijetu do sedme godine ništa ne treba zamjerit’! – govorila je naša komšinica vjerujući u nesalomljivu istinitost te tvrdnje.

Nekako je ta sedma godina seoskim očima gledana kao punoljetstvo prije zvaničnog punoljetstva koje nastupa tek kada se uzme osamnaesta godina i shodno tome djetetu od sedam godina se bez problema nametnu obaveze, a i sankcije kao reakcija ako ne obavi obaveze koje se zadaju. Sa sedam godina si taman za školu, za pričuvati mlađeg brata ili sestru, za otići uzajmiti pare u komšiluk i time roditelja lišiti sramote iskanja, za naložiti vatru i izbaciti lug bez da te lužna prašina obuhvati svojim formiranjem u oblak, za oprati suđe ako si djevojčica, za zamesti ploču, za otići u trgovinu sa spiskom, za traženje na veresiju u toj istoj trgovini do plate dok ti za sedmogodišnjim vratom dahću radoznale komšije koje čekaju red da dođu do tezge i za navođenje na čije ime ide dug u teku – na mamimo ili tatino. Podugačka je bila lista onoga za što si taman kada napuniš sedam. Kako rasteš, raste i dužina liste obaveza, kao i dužina liste sankcija. Kada imaš sedam bez problema ostaješ kod kuće sam naveče kada stariji odu u goste. Nas su vodili u goste samo onima koji imaju djecu da se imamo s kim igrati i da odraslima ne brojimo zube. Ljudi bez djece ili pak oni čija su djeca odrasla nerijetko nisu uopšte trpili djecu i njihove stalne pokušaje da budu u centru pažnje, nervirala su ih neumoljiva dječija pitanja koja počinju sa kako i zašto, a to su suptilno stavljali do znanja pričama:”Bio mi taj i taj, poveo ono derle, Bože me ‘prosti, june se pristojnije ponaša! Pipalo mi televizor umeljanim prstima! Zamisli, ugura prste u usta i po ekranu! Mi smo ovog crno-bijeljonju na kredit uzeli, od usta odvajali da imamo čime zadovoljavat’ oči, a ono tako! Ne znam šta ih kojeg vraga vodaju! Ne možeš balavca odlijepit’ od tevea!”
Umre jedan čovjek u selu, a moji su morali otići tim ljudima, izjaviti saučešće i upitati treba li šta. Pošto se na takva mjesta i u takve situacije djeca nipošto nisu vodila, mene su zadužili da pazim mlađeg brata. Imala sam jedanaest, a brat pet godina.  Mama nam je zabranila da upalimo televizor, jer pobogu, nema televizora kada neko u blizini umre. I kako se to htjelo, mama i tata su se polijepo zadržali tamo, jer su ih ožalošćeni zamolili da nešto pomognu, a brat i ja samo navukli paravane na prozore i upalili televizor. Imali smo tri kanala plus onaj jedan za koji moraš okrenuti antenu. Nakon dnevnika oko dvadeset sati i petnaest minuta počeo je film. Brat je volio domaće filmove, jer nije znao čitati, pa se valjano obradovao filmu koji se zvao Kozara. Dug je bio taj film, pa smo se plašili da naši ne dođu dok se film ne završi, jer ko će pobogu čekati dok ga opet ne budu emitovali?! Imali smo sreće ili pak nesreće da naši ne dođu zadugo, pa smo kraj filma dočekali u suzama oplakujući dijete koje doji mrtvu majku. Ugasili smo televizor i plakali k’o godina. Kada su naši došli, dočekali smo ih sjedeći zagrljeni na podu crvenih lica, otečeni kao bumbarovi. Mama i tata su se osvrtali oko sebe tražeći zijan koji smo napravili, jer su mislili da je naš plač ustvari predbatinski plač djece svjesne šta ih čeka kada se roditelji vrate na gotovu situaciju.
– Šta vam je? – pitala je mama dok je tata išao po sobama da sve detaljno pregleda.
Mi od jecanja nismo mogli doći do daha, a kamoli izustiti riječ. Nekako smo se smirili kada su nam dali vode, pa smo ispričali da smo palili televizor.
– I zbog toga drečite k’o Damnjanov Zelenko? – frknula je mama.
– Mi vako drečimo jer smo gledali Kozaru! – izustio je brat i opet briznuo u plač – Šta će sad ono jadno dijete bez svoje mame?
U tom svemu odnekud, sa ovalima mesa za sahranu koje će se čuvati kod nas u zamrzivaču za sahranu, dođoše ona komšinica “do sedme godine se ne zamjeri” i njen muž, pa čuše šta se desilo i ona reče pogleda uprtog u mene:”Ovu starku dobro izpehajte po dupetu! Ona je za sve kriva! Našla Kozaru puštat’ nejakom bratu od šest godina, ccccc!”
– Ma pustite djecu! – dodao je njen muž – Nek plaču, manje će pišat’.
Preporučeno plejanje po dupetu nisam dobila, ali se situacija Kozara godinama prepričavala na sijelima, a ljudi su se smijali našem plakanju i govorili:”Morate očvrsnit’. Ne plačite radi tuđije suza, valja svoje podojene gorčine isplakat’. Život je to, najprije plačonje pokosi.”

Ja sam ih gledala u oči i mislila:”Netačno! Život prvo pokosi one koji se smiju tuđim suzama, ma za čim god te suze tekle da tekle!” Ustvari i ne pokosi ih život toliko koliko oni pokose sami sebe!