Moj komšija S. je rođen 1964. godine, a njegovo je rođenje uveselilo čitavu porodicu, jer su prije njega rođene četiri curice. Ime mu može biti i Srećko jer je donio ogromnu sreću, a može biti i da se zove Slavko, jer se njegovo rođenje danima slavilo, a ne bi bilo čudno ni da se zove Slobodan, jer je njegova majka iskusila nevjerovatnu slobodu od poganih seoskih jezika nakon njegovog rođenja. Bilo kako bilo, ime ne nosi čovjeka već čovjek ime, a ovaj čovjek osim što ponosno nosi svoje ime, svake godine nosi i badnjake. Na Badnji dan ustane oko četiri sata iza ponoći, obuče se i proleti k’o srna do prve komšijske kuće, pa navre na zvono k’o Rus na mjesec i razbudi cijelo kućanstvo.
– Sretan Badnji dan tebi i… – pa napravi stanku i još glasnije izusti – tvojim krmeljima.
Usnula domaćica jedva otpozdravi, a domaćin se ukaže iza nje.
– Pa, čovječe, jesi mog’o i ranije?
– Nema šta ja nisam mog’o, rođo, al’ nisam stijo. Moje je vrijeme taman.
Mnogi u selu su mu davali samo sitan novac – bončiće, koji on zove žuće, jer se znalo da će on ionako sve to popiti. Moja je kuća sedma po njegovom strogo utvrđenom redu, a uvijek mu mama otvori vrata.
– Rodice, sretan Banji dan.
– Hvala, također. Čekaj da ti šta nađem.
– De se, bona, potrudi da nađeš šta papirno i ako ti nije mrsko naspi rođi jednu ljutu da proćeram krv od centra u noge, smrzo se.
Mama traži deset maraka, a on ispija žestinu i sa vrata priča.
– E, moja rodice, ja ne znam šta je s ovim narodom. Sve se stislo. Umjesto “zvončići, zvončići” komotno mogu pjevat’ “bonćići, bončići”. Samo mi Petar, seoski zet stariji od naše mlade dvije decenije, dao deset eura, a onaj mu badžo omladinac samo dvije markice. Lijepo ja kažem – za mlada za vraga, za stara za cara. Samo to selo nikako da upije, pa o Petru viču da ženi more bit’ djed. Anto mi, zamisli samo, dao kobasicu. Čim da ja jedem kobasicu, čim? Ovim krnjcima, cccc?
– Uloži te pare od badnjeg dana u zubnu protezu, umjesto što ih poločeš! – procijedi tata kojeg je probudio i koji nikako ne može zaspati nakon ovakvog buđenja.
– Rodice, on mene i na badnji dan izaziva svojim neumjesnim rečenicama. Ja ne znam kako ti deveraš s njim. Kad je na uranak vakav, kakav je tek kad mu svane? Ne treba meni starješina nad mojim dobrom.
Mama mu dade deset maraka, a on zapali cigaretu odlučan da ispriča sve što ima.
– Nikako mi nije jasno što svi djeci daju više od cenera, a meni ovu sićariju. Ja donesem stožinu oni mi dadnu marku il’ dvije, a dijetu za grančicu u džep metnu papirnu valutu. Šta će djeci pare? Roditelji ih izdržavaju, ne piju, ne puše. Nema logike.
– Nije tvoje da nosiš badnjake! – dobaci tata – Al’ kad ih već nosiš, kreni u devet k’o djeca.
– Nije moje da nosim badnjake, nije za curice da nose badnjake, ma daaaaj. Eeee, ja da se brukam u devet, nikad! Badnjaci se nose prije svanuća. Adet je stariji i od mene i od tebe, rođo.
A onda krene komšija S. u obilazak ostatka sela, dok razbuđeni domaćini pale vatru i iznose pečenice da se peku. Nakon nekoliko sati, S. se vraća kući ljuljajući se k’o čamac sa cegerom punim piva, pa se obavezno uvrati nekome i uz pečenje pečenice se dokusuri nazdravljanjem, pa ga unesu u njegovu kuću prije nego što ijedna pečenica bude skinuta sa žara. Novac obavezno proćerda do dolaska paroka, pa kada parok dođe da blagosivlja domaćinstva, S. se pravo uskofrdži.
– Hvaljen Isus!
– Uvijek Isus, fratre. Upadaj! Samo da ti odmah kažem da ti je sva župa puna cicija. Sugerišem ti k’o bratu rođenom da im malo od oltara očitaš bukvicu. Škrtost je, znaš parok si, drugi glavni grijeh na listi grijeha. Ja nisam na vjeronauk iš’o turistički ni zato što me mama bila gonila, al’ mnogi kako vidim jesu. Da su oko ljeske opasani, danas bi i tebi šta kanulo u džepku, al’ vako…
– Opet nemaš para? Nema veze. A znaš li ti da je neumjerenost u jelu i piću isto grijeh?
– Istina. Ja to ne negiram, al’ peti na spisku, što ti ipak govori da sam ja tri podioka manji grešnik na župnoj skali. Samo ti malo njima to s oltara provuci.
Oko srca mi bude najtoplije kada mi S. dođe nakon Božićnih blagdana, pa se mi oko njega saberemo i postavljamo mu pitanja tipa postoji li djed mraz.
– Postoji jašto! Ja neki dan iš’o na biro i desetoricu ih sreo u gradu. E, sad možda ste bili nevaljali, pa vam nije doš’o. Može li sad rođi jedna čaška?
Čim mu naspemo čašku, on je digne u visinu glave i krene sa čestitkom.
– Drage rođe i rodice, sretni nam blagdani. Da nam srca, džepovi i čaške cijele godine budu pune!
