Pisac Ivan Lovrenović bio je gost HRT-a i ugledne emisije “Razgovor s razlogom”. Govorio je o tomu zašto mu je bilo važno napisati roman ‘U sjeni fantoma’, kako je to kad se u čovjeku sukobe službena historija i njegova vlastita, o kakvoj ‘kulturnoj cjelini’ piše i govori te kakva je to ‘dobra samoća’.
Komentirao je i problem našeg odnosa s Bleiburgom, zašto u svijetu njegova odrastanja ta riječ nije postojala da bi s vremenom postala jedan od važnih pojmova hrvatske povijesti, te zašto je toliko fasciniran zagonetnim nadgrobnim spomenicima iz doba turske vlasti u znaku bosanskog križa da je i o tome napisao knjigu.
Ivan Lovrenovićza svoj je roman “U sjeni fantoma” dobio nagradu “Gjalski”. Roman se može čitati i kao ispovijest o Lovrenovićevoj obiteljskoj tragediji iako bi volio, kaže, da čitatelj knjigu doživljava izvan tog konteksta. Sve više mu je ideal srednjovjekovna književnost gdje je autor bio anoniman i gdje se čitatelj nije pita tko je djelo napisao.
“Prve neke inicijalne ideje, bolje reći nemiri, pa onda ideje iz kojih će se kasnije ta knjiga razvijati, mene su počele progoniti negdje krajem 70-tih godina prošlog stoljeća. Mene je počelo sve intenzivnije opsjedati razmišljanje o prokletstvu kolektivizma i o prokletstvu historije koju modeliraju ideološki kolektivizmi. Čitav taj naš 20. vijek bio je užasna orgija ideoloških kolektivizama”, rekao je Lovrenović.
Sve to čovjek ‘pounutarnjuje’ i proživljava kroz ono što mu je najbliže – svoju vlastitu historiju.
“I onda se tu rađa sraz između, kako bi se reklo, službene, propisane historije i one druge historije, koja nije napisana, koja nije priznata, koja ne postoji u javnom prostoru ni u javnom diskursu, ali je tebi silno važna jer je ti osjećaš u duši, osjećaš je u životu, osjećaš je u načinu na koji to tvoji bližnji proživljavaju i ponekad u škrtim naznakama komuniciraju. Sraz između te dvije razine, između te dvije – ako hoćete, stvarnosti, ljudske stvarnosti, to je nešto iz čega se stvorio taj primarni motiv da ja o tomu počnem misliti kao o nečemu što treba napisati”, ističe Lovrenović.
Čovjek se ne smije predati ni jednom od ta dva demona. Ako se predaš demonu službene historiografije, kaže Lovrenović, prestaješ biti individuum, svoj čovjek i postaješ kotačić u stroju. Ako se, pak predaš demonu nepriznate historijske ljudske stvarnosti, onda postaješ “otrovano čeljade”.
“Između ta dva demona treba izabrati gledište koje u punoj mjeri uvažava i jedno i drugo, ali se ne zadovoljava ni jednim ni drugim, nego traži neki svoj kut i put. Taj svoj kut i put moguće je naći isključivo u književnosti”, smatra Lovrenović.
Glavni junak romana traga za svojim ocem koji je nestao u poraženoj vojsci. On oca i njegov izbor ne pokušava opravdati nego ga želi upoznati.
“Pokušaj razumijevanja čovjekovih motiva, konteksta – na to bi se mogao svesti napor da se stvar pokuša iznutra doživjeti, pokušati razumjeti ljudske geste”, napominje Lovrenović.
Kako piše u romanu, u kući njegova junaka nije se spominjala riječ Bleiburg dok je, s druge strane, Lovrenović o tomu puno pisao.
“Pojam Bleiburg i sama riječ Bleiburg, barem u svijetu u kojem sam ja odrastao, naprosto nije postojala, nije bila u upotrebi. U upotrebi su bili drugi pojmovi koji su u mom doživljaju imali to teško značenje. Koji su to pojmovi? Dva su: jedan je pojam povlačenje. Ja sad ne mogu objasniti, a i neću, koliki spektar tegobnih značenja je imala ta riječ. I druga riječ – Slovenija, jer se išlo u povlačenje preko Slovenije”, kaže Lovrenović.
Bleiburg je, kaže, u njegov svijet došao kasnije, no oduvijek ga je zanimalo kako je došlo do Bleiburga, koji se već uobičajeno naziva ‘najvećom tragedijom hrvatskog naroda’ i oko kojeg se plete teški žrtvoslovni diskurs. Bleiburg je posljedica nečega, no što je do nje dovelo?
“Nema jednog odgovora i nema jednostavnog odgovora… Ali mogu reći ovo – taj uzrok, u krajnjoj liniji, sadržan je u postojanju četverogodišnje NDH, sa svime što je ona nosila u sebi, što je radila, kako je postupala, na kojim temeljima je počivala, ideološkim, etičkim, političkim… I ja do danas nisam zadovoljan načinom na koji je javni hrvatski diskurs izašao na kraj s tim uzrocima”, ustvrdio je Lovrenović.
Još je jedna zanimljiva Lovrenovićeva knjiga – “Bosanski križ”. Riječ je o nadgrobnim spomenicima koji su počeli nastajati prije 500 godina, u trenutku kada se u Bosni smjenjuju sistemi. Propada srednjovjekovno bosansko kraljevstvo, a nastaje potpuno nov civilizacijska shema s Osmanskim carstvom i islamom kao dominantnom religijom i ideologijom. No preostaju i druge konfesionalne komponente – i katolici i pravoslavni, kasnije i Židovi.
“U prethodnom periodu za Bosnu su općenito bili karakteristični kao pogrebni spomenici stećci. I bili su općenarodni. A sad dolazi do diferencijacije. Islam donosi bašluke, nišane. A u jednoj relativno maloj regiji srednje Bosne zbog nečega nastaje novi koncept nadgrobnog spomenika. On donosi koncept uspravnoga monolita u formi koja stilizira križ i ljudsku figuru”, kaže Lovrenović.
U katoličkom svijetu srednje Bosne taj se spomenik kao forma, kultni objekt i kao umjetnina zadržao sljedećih 500 godina nakon stećaka.
“Ključna motivacija s kojom ja prilazim ovoj kulturi nadgrobnih spomenika je njihova umjetnička vrijednost”, dodaje Lovrenović.
Bosna kao jedna kulturna cjelina
Kada govori o Bosni, Lovrenović ne govori o podjelama nego o jednoj kulturnoj cjelini. Na tom malom bosanskom prostoru, kaže Lovrenović, imamo prisutnost, barem u tragovima, triju civilizacijskih krugova – bizantskog, zapadnokršćanskog i osmanskog, islamskog koji su se tu dodirnuli, proželi…
“I to je jedna igra – historijska, civilizacijska, kulturna, ljudska, koja je mene silno zanimala uvijek, ali ne samo kao predmet izučavanja nego kao vlastiti život”, obašnjava Lovrenović.
Nažalost, surova bosanska stvarnost i surovi tumači te stvarnosti uvjeravaju nas da ta prožetost danas nije moguća i da nije nikad ni postojala. Lovrenović smatra da, iako je na kulturni život u Bosni pala ‘užasna neutronska bomba’, nije do kraja uništila te elemente cjelovitosti.
Lovrenovićeva izjava “Kao Bosanac nisam manje Hrvat zato što nisam samo Hrvat“ često se spominjala i izazivala različita objašnjenja.
“Bosanac, pa naravno da sam Bosanac. Ja sam svjestan da je to danas politički prokazan pojam. I to kod svih. Hrvati u Bosni neće reći da su Bosanci, Srbi nipošto, ali ni Bošnjaci, muslimani, neće da su Bosanci, jer oni su osvojili svoj nacionalni identitet. Oni su Bošnjaci. To je u redu, ja to poštujem. Ali, životna stvarnost koja je, valjda ćemo se složiti oko toga, ipak istinitija i važnija nego bilo kakav politički konstrukt, ona govori drugo. Ona govori da u toj zemlji žive ljudi koji se u spontanim manifestacijama svog nekog osjećaja i komunikacije društvene ponašaju potpuno jednako”, smatra Lovrenović.
Ta ‘niska’ razina ljudskog postojanja, komuniciranja, načina na koji se živi i sudjeluje u nekim zajedničkim ritualima, kaže Lovrenović, to nije ništa drugo nego bosansko.
“Ja sam na taj način Bosanac, a unutar toga sam Hrvat. Ali, dakle, nisam samo Hrvat. I meni je to odlično! Što bi bio samo Hrvat”, pita se Lovrenović.
Malo je onih koji će taj njegov stav prihvatiti kao nešto važno. Zato se povlači u svoju ‘dobru samoću’.
“Samoća sama po sebi nije stvar kojom bi se čovjek nešto zanosio. Na kraju krajeva samoća počinje da graniči s bolešću. Ali, dobra samoća je nešto drugo… Dobra samoća je najbolji oblik života individualnoga jer podrazumijeva da je to u osnovi aktivan život”, zaključio je Ivan Lovrenović.
