Naslovna Istaknuto Igor Lovrić, mladi poduzetnik iz Tuzle: Sretan sam što sam ostao u...

Igor Lovrić, mladi poduzetnik iz Tuzle: Sretan sam što sam ostao u BiH sa svojom obitelji

1738

Igor Lovrić, tridesetjednogodišnji poduzetnik iz Tuzle za Hrvatski glasnik govori o tome koliko ljudi trebaju biti hrabri žele li uspjeti u BiH, a ne odabrati onu lakšu opciju – sve ostaviti i otići odavde. Ispričao nam je  kako i sam prelazi  prepreke koje stoje mladim ljudima na putu uspjeha.

„Treba biti i lud i hrabar, ali ja mislim da je za uspjeh bilo gdje i u bilo čemu potrebna volja, želja i potreban cilj. Ovdje je nekad teško imati želje, jer je okruženje drugačije nego negdje drugo, jer nismo poticajni prema mladim ljudima, ne dajemo im priliku. S druge strane mislim da smo jedno društvo i jedna država kojoj mnogo toga fali, primjerice ako želimo nešto ovdje implementirati što u drugim zemljama jako dobro funkcionira. Zato nam je potreban entuzijazam i mogu se odlične stvari napraviti“, kaže nam na početku razgovora Igor koji iza sebe već ima značajno  iskustvo u poduzetništvu.

Naime, osim ugostiteljstva Igor se veoma uspješno bavi marketinogm i prodajom, a bez straha ulazi u realizaciju svake svoje ideje. Smatra da se mladim ljudima trebaju otvoriti vrata sustava koji je još uvijek veoma konzervativan, a kojeg njegova generacija može napraviti puno komotnijim.

„Mladi ljudi danas dosta drugačije razmišljaju, poletni su, misle da sve mogu, spremni su onda kada padnu da se podignu i krenu dalje. Tako je bilo i u mom iksustvu, prvo pet puta padneš, a jednom uspiješ. Mislim da nikome tko je danas uspješan  nije sve bilo gotovo na pladnju, nego je bilo dosta prolivenog znoja. Ali nema odustajanja“, kaže Igor.

Posebno je sretan što je ostao u Bosni i Hercegovini s obitelji, s ljudima koje voli. Unutarnja sreća za Igora je najvažnija.

„Ja ne znam šta je za druge ljude sreća, ali ja sam najsretniji jer imam suprugu, sina i uskoro ćemo postati roditelji jedne djevojčice. Ljudi su sretni ako kupe auto, kupe stan, samo da to netko drugi vidi, idu na ljetovanja, putuju i obvezno to slikaju i postavljaju po društvenim mrežama. Ovo društvo je, čini mi se, tako formirano da je u njemu samo važna percepcija drugih o nekome, ali ne ono što ti stvarno jesi.“

Ističe da su mladi ljudi danas jako izgubljeni, a da ih obrazovni proces i stvarni život ne usmjeravaju ispravno.

„Jer imamo situaciju da nam ljudi stalno govore da je prije bilo bolje, da je sistem koji je ugašen prije 30 godina bio bolji i onda oni stalno gledaju unazad. S druge strane imamo realnost, imamo društeve mreže koje nas obasipaju statusima i slikama da je negdje drugo bolje i da je tamo negdje trava zelenija. Ja podržavam i ljude koji su otišli i ljude koji su ostali. Neki su otišli zato što su stvarno morali, neki su otišli, a da ovdje nikada nisu ni probali. Zašto makar tim mladim ljudima nismo dali priliku, makar da probaju uspjeti ovdje. To bi trebala biti osnova spašavanja društva ovdje“, kaže Igor i dodaje da u drugim zemljama mladi ljudi počinju raditi već u srednjim školama i na fakultetima te da s 25 godina budu osobe  s formiranim iskustvom i usmjereni u onome što će raditi.

„Ja sam bio u tome potpuno drugačiji. Kada smo se prijatelj i ja odlučili usmjeriti prema ugostiteljstvu, dogovorili smo se ujutro u 10, 00 sati da popijemo kavu, dogovorili smo se koji će to biti objekt u gradu, potpisali smo s vlasnikom prostora ugovor u 13, 00 sati, a u 15, 00 sati preuzeli ključeve od prostora. Znači, sve smo uradili u jednom danu, i odlučili  i napravili.“

Igor ističe da u vrijeme pandemije nije nimalo bilo lako voditi ugostiteljski objekt i da je općenito sektor ugostiteljstva u ogromnim problemima. Ugostitelji su danas kao u zatvoru, ograničeni u svemu i zato im je vrlo teško. Razumjevanja od strane institucija gotovo da nema nikako, barem ne u praksi. Svakodnevno su izloženi raznim inspekcijskim nadzorima.

„Mi smo u godinu dana imali devet inspekcijskih nadzora i sve i jedan je bio uredan. Ali, mi imamo inspekcije čije se nadležnosti poklapaju, jer primjerice u ponedjeljak nam je došla kantonalna inspekcija, a onda u srijedu odmah federalna čija je nadležnost gotova jednaka. Ja se slažem da su imnspekcijski nadzori potrebni, ali mislim da bi to nekako trebalo urediti i posložiti. Kada bi ovaj sistem bio isti za sve, sigurno ne bi bilo problema“, smatra Lovrić i dodaje da ne vidi da će BiH tako lako izaći iz ove krize.

Zato je, kaže Igor važno se posvetiti zdravlju, posebice mentalnom zdravlju i iz svega izaći pametan. Igor Lovrić je posebno ponosan na svoju obitelj, suprugu Milenu koja je liječnica i četverogodišnjeg sina Matea koji će uskoro dobiti sestru. Kaže nam da je za svaki uspjeh u životu zahvalan roditelji, mami Ani, tati Petru i sestri Jeleni koji su mu u svemu bili ogromna podrška.

„Ja sam običan čovjek koji voli biti pozitivan u svakoj situaciji. Najponosniji sam na svoju obitelj i taj obiteljski uspjeh. Pronašao sam se i u poslu koji radim, u marketingu, prodaji. Ne znam šta će mi više od ovoga. Stvarno mogu reći da sam zadovoljan čovjek i sretan“, priča nam Igor.

Ističe da je veoma sretan što je Tuzlak.

„Mi smo jedan otvoren grad i tek kada odete negdje drugo vidite koliko imate sreće što dolazite iz jednog ovakvog urbanog grada. Ja sam živio tri godine u Zagrebu i nikada nisam doživio nikakve neugodnosti zato što sam iz Bosne, mnogo vremena sam proveo u Banjaluci i Beogradu. U svom gradu se najljepše osjećam, ja gajim u sebi taj osjećaj da smo mi jedna prava europska sredina. Nama samo treba više kulture, pozitivnih vijesti. Previše smo okruženi crnim vijestima. Nismo mi toliko loši, koliko sami sebe  pravimo lošima i ovo glorificiramo kao lošu sredinu. Nije sve tako crno ni tako sivo. Ovo najljepša zemlja na svijetu za mene. Mislim da samo kada bi se neke stvari složile, bila bi idealna za život.  Ali to je sada do svih nas. koliko god mi govorili da je do političara, nije. Jer te ljude smo mi doveli tu gdje jesu. Mislim da se moramo osvijestiti i zaokružiti one ljude koji su istinska budućnost ove zemlje.“

Igor Lovrić je bio posebno vezan za Hrvatsko kulturno društvo Napredak, za profesora Nikolu Čiču, Vedrana Čička  i tamburaški sastav.

„Napredak je jedan divan dio mog života i svaki dan kada uzmem tamburicu sjećam se tog perioda. Sviruckam još uvijek pomalo, alo i Matea učim. S Napretkom sam dosta putovao i to je jedan veoma važan dio mog života. Profesor Čiča mi je tada bio profesor, a danas smo baš pravi prijatelji. On je na mene dosta pozitivno utjecao, uvijek mi davao podstreka da idem naprijed. Volio bih dati svoj doprinos radu HKD napredak ovdje u Tuzli“, prisjetio sena kraju razgovora za Hrvatski glasnik Igor Lovrić.

Ljudi poput Igora sigurno daju veliko ohrabrenje. Igor  Lovrić je taj koji vjeruje u svoju zemlju i koji je, što je najvažnije ne prezire, nego neizmjerno voli.

Maja Nikolić