Naslovna Istaknuto GRADIMIR GOJER: Naši teatri se moraju vratiti domaćim piscima

GRADIMIR GOJER: Naši teatri se moraju vratiti domaćim piscima

102

„Dani Nedžada Ibrišimovića“ u Bosanskom kulturnom centru Tuzla završeni su sinoć premijernim izvođenjem predstave „Kuća bez vrata“ koju je, po motivima iz djela ovog velikog bosanskohercegovačkog književnika, režirao Gradimir Gojer. Bila je ovo prilika da s gospodinom Gojerom porazgovaramo o književnom opusu Nedžada Ibrišimovića, novom pristupu u radu na predstavi, te činjenici da je bosanskohercegovačka kazališna scena u negativnom smislu u mnogo slučajeva odstupila od onoga što pozorište u svojoj suštini jeste i udaljila se od domaće književnosti.

HG: S obzirom na to da ste ranije radili na svim njegovim djelima, kako je bilo pronaći neku novu dimenziju, otkriti novi sloj umjetničkog stvaralaštva Nedžada Ibrišimovića? Gdje ste tragali i šta ste, zapravo, htjeli pokazati publici?

GRADIMIR GOJER: Svih tih godina kada sam režirao dramske tekstove Nedžada Ibrišimovića, osjećao sam da njegova proza nosi više dramatike nego njegovi dramski tekstovi. I onda sam u jednom trenutku odlučio da idem da napravim vlastiti izbor proznih tekstova i da od toga napravim neku vrstu teatarske instalacije. Ja ne mogu reći da je to drama. Ne mogu reći ni da je to proza. Ne mogu reći ni da je to poezija, jer ima svega toga u tome, ali taj kaleidoskop kroz Ibrišimovićevo djelo koje ja zovem privatno Kaleidoskop Ibrišićijanum, to je nešto što je mene progonilo godinama da ovo napravim. I onda sam našao jednu podatnu, mladu ekipu glumaca u kojoj su i profesori akademije i njihovi studenti. Moram da kažem, velika je radost stvaranja. Trajala je mjesec i po dana. Poslije mjesec i po dana, mi sa tugom se rastajemo, jer mi smo željeli još dalje i ja se nadam, u nekom novom projektu da ću opet ovu ekipu okupiti, a kada bih imao privatni teatar, oni bi svi odmah dobili angažman.

HG: Mladi glumci koje spominjete (Damir Altumbabić, Damir Mahmutović, Alisa Brkić, Samina Mujkanović i Faruk Uščuplić) nastaviće život ove predstave izvodeći je, nadamo se, dugo. Njome se vraćamo pozorišnim korijenima – pripovijedanju i dubini misli izraženima kroz glumačke alate… S druge strane, toga je sve manje u pozorištima Bosne i Hercegovine. Mnoga od njih su se izborom djela na kojima će raditi i pristupom posljednjih godina banalizovala… Kako na veliku scenu vratiti smisao pozorišne umjetnosti?

GRADIMIR GOJER: Potpuno ste u pravu. Teatar se posljednjih decenija tabloizirao, da kažem i ruralizirao u dobroj mjeri, a ono što je suština teatra, to je govor, to je govor tijela, to je jedna ekspresija koju donosi svaki čovjek na scenu. Nije bila prisutna u dostatnoj mjeri do sada. Druga komponenta koja je vrlo značajna za ovaj projekat je likovnost projekta koji je uradio sjajni čovjek, Hari Ejubović. Te njegove skulpture đakometijevskih akcenata, to su vertikale koje su omogućile slobodan prostor da glumci dođu do izražaja i donesu svoju autentičnu emociju.

HG: Vraćajući se na suštinu onoga što pozorište jeste, smatrate li da bi bosankohercegovački reditelji, vaše kolege trebali više za time tragati u djelima domaćih pisaca? Čini se da to mnogi izbjegavaju.

GRADIMIR GOJER: Moje kolege nažalost, moram to reći, često se kriju iza velikih stranih imena, a tragati po domaćoj baštini i domaćoj suvremenoj književnosti znači biti u funkciji, ne samo književnosti i teatra, već i svoje domovine. Ja se toga držim godinama i tako radim.

HG: Nedžad Ibrišimović je jedan od naših najvećih književnika, to možemo slobodno reći. Znamo da malo takvih u Bosni i Hercegovini dobije odgovarajući prostor. Koji je put da im generacije koje sada žive umjetnost i koje će tek doći na scenu naprave i dodijele taj prostor? Koji pristup odabrati prilikom izučavanja književnog blaga koje su nam ostavili?

GRADIMIR GOJER:  Jednostavna je to stvar. Postoji lektira. Postoji suvremena književnost. Naši teatri se moraju vratiti domaćem piscu, bilo da je on savremeni pisac. A kako se vratiti? Vratiti se traganjem, a ne konfekcijskim odnosom prema našoj literaturi. Ne može se konfekcijski odnositi prema svetinjama, a Ibrišimović je svetinja. Vito Lukić je svetinja. Horozić je svetinja. Dakle, mi prema njima moramo promijeniti odnos, optiku gledanja i ja mislim da smo mi to ovom predstavom začeli.

HG: Iako ste sami režirali sve njegove dramske tekstove, a ovom predstavom napravili jedan novi uvid u književno djelo Nedžada Ibrišimovića, slažete li se da još ima mnogo toga neizrečenog o ovom književniku?

GRADIMIR GOJER: Naravno. Ja godinama razmišljam kako da napravim njegov roman „Braća i veziri“, kako da napravim El-Hidrovu knjigu, a da ne govorim, a da ne kažem da sve nas čeka kopanje po velikom djelu „Vječnik“ koje je bilo kandidat za Nobelovu nagradu. Mi smo njega kandidovali za Nobelovu nagradu upravo preko tog romana. Čeka nas, dakle, i na samom Ibrišimoviću još teško kopanje u dubine njegovih književnih suština. On je ubjedljivo najveći pisac vremena u kojem ja živim, najtalentiraniji prozaist i izniman pjesnik. Djelo Nedžada Ibrišimovića je grandiozni monolit bosanskohercegovačke književnosti i umjetnosti uopće. Kada je u pitanju literarno djelo, dugo nakon nas, mogu da kažem stoljećima, proučavat će se njegov „Vječnik“, ali i ostali njegovi romani i pripovjetke.

E.A.