Piše: Nathaniel Šimunović
Glazba nije samo estetski fenomen, već i društveni činilac koji može oblikovati kolektivni identitet i političke stavove. Ona, kako ističe glazbeni kritičar Simon Frith, „nije samo odraz društva, već aktivni oblik njegove konstrukcije.“
U hrvatskom kontekstu, fenomen Marka Perkovića Thompsona ilustrira upravo tu dvosmjernu vezu: njegova se glazba hrani traumama i ideološkim narativima društva, a istovremeno ih i reproducira. Njegovo stvaralaštvo je primjer trivijalne i ideološki instrumentalizirane umjetnosti koja djeluje regresivno na kulturni i društveni razvoj društva. Čak i glazbeni nestručnjaci mogu lako uvidjeti da je njegov glazbeni opus obilježen jednostavnom melodijskom i tekstualnom strukturom. Pjesme mu počivaju na repetitivnim motivima i patetičnom naglašavanju domoljublja i religioznosti i svega onoga što se nekritički i bez dubljeg razumijevanja naziva „tradicionalnim hrvatskim vrednotama“. Takav izričaj može se svrstati u kategoriju kiča. Umberto Eco u svojoj studiji o estetici primjećuje kako kič „zadovoljava neposrednu emotivnu reakciju, ali je lišen dubine i sposobnosti univerzalne komunikacije.“
Upravo to vrijedi za Thompsonove pjesme: one mobiliziraju emocije publike, ali ne nude estetsku sublimaciju, niti univerzalnu poruku. Time ostaju zatvorene u prostor trivijalne i ideološki samodostatne glazbe.
Problematičnost Thompsonova djelovanja proizlazi ponajprije iz ideološkog okvira. Njegovi koncerti i pjesme često se povezuju s ikonografijom i retorikom ustaškog režima. Na taj način dolazi do onoga što profesorica lingvistike i anglistike Aleida Assmann opisuje kao „selektivno pamćenje“ – proces u kojem se određeni aspekti povijesti glorificiraju, dok se drugi potiskuju. Takva praksa ne doprinosi procesu suočavanja s prošlošću, već perpetuira podjele i antagonizme.
Thompsonova glazba se stoga ne može promatrati samo kao umjetnički proizvod, već i kao oblik političke mobilizacije. Kako primjećuje sociolog i filozof Pierre Bourdieu, kulturna produkcija uvijek reproducira odnose moći. U Thompsonovu slučaju, riječ je o reprodukciji isključivog i monolitnog shvaćanja nacije, koje ne ostavlja prostor za pluralizam ni kritičko promišljanje povijesti.
U kontekstu hrvatskog društva, obilježenog traumama rata i nedovršenim procesima tranzicije, Thompsonova glazba ima specifičnu funkciju. Ona održava stanje stalne retraumatizacije i onemogućava društvo da napravi korak prema pomirenju i modernizaciji. Kako ističe arheolog i grecist Jan Assmann, kultura sjećanja može biti orijentirana prema budućnosti samo ako se temelji na kritičkom preispitivanju prošlosti.
Thompson, naprotiv, nudi selektivnu i mitologiziranu verziju prošlosti, čime blokira proces transformacije kolektivnog identiteta u inkluzivnom i demokratskom smjeru.
Osim toga, njegova popularnost svjedoči o dubokim pukotinama u hrvatskom društvu: prisutnosti nostalgije za autoritarnim obrascima, idealizacije nacionalističkih mitova i odbijanja pluralizma. Thompson time postaje simptom društvene patologije. On ilustrira ono što Bourdieu naziva „kulturnim habitusom“ – sustavom preferencija koji održava postojeće društvene strukture.
Njegova glazba tako reproducira stanje kolektivne regresije, umjesto da pridonosi modernizaciji i otvaranju društva. Njegov opus nije moguće promatrati kao neutralan glazbeni fenomen. On je istodobno estetski trivijalan i ideološki opasan. Kao oblik kiča, njegova glazba ne doprinosi kulturnom razvoju, već ga banalizira. Kao ideološki projekt, ona perpetuira selektivno pamćenje, normalizira ekstremističke obrasce i blokira demokratizaciju društva.
Stoga Thompson nije tek marginalni izvođač, nego bi u modernom društvu trebao biti društveno neprihvatljiv fenomen čije djelovanje nanosi štetu ne samo u estetskom, nego i u društvenom smislu: ono simbolizira nevoljkost hrvatskog društva da se suoči s vlastitom prošlošću i zakorači prema inkluzivnoj i modernoj budućnosti.
