Piše: Maja Nikolić
Nimalo mi nije bilo ugodno kada sam jučer poslijepodne naišla na status uvaženog profesora Franje Šarčevića da se nakon punih petnaest godina gasi njegov portal Prometej.ba.
“Nakon 15 godina i blizu sedam tisuća objavljenih članaka (ne bilo kakvih!), vrijeme je da se oprostimo. Kroz sve protekle godine Prometej je postojao kao luksuz u našim životima koji smo si nekako mogli priuštiti. Stvaran je s entuzijazmom i optimizmom, paralelno s poslom, u dinamičnim životnim okolnostima, nauštrb sna i slobodnog vremena, najvećim trajanjem kao jedna vrsta neplaćenog kućnog rada, s „putujućom“ redakcijom koja se dobrim dijelom zbivala ondje gdje bi glavni urednik sjeo i iz torbe izvadio laptop. Kako bi se uopće moglo nastaviti dalje, nužno je jedan teret skinuti s leđa. Izbor je pao na Prometej. Hvala svim suradnicima koji su objavljivali na Prometeju. Hvala povremenim donatorima koji su bili svjesni da to sve košta. Hvala čitateljima i svima koji su nas na bilo koji način podržavali. Nadajmo se da je sve ovo ipak imalo nekog smisla i da će imati tko nastaviti priču”, napisao je urednik Franjo Šarčević
Gašenje portala Prometej.ba doživjela sam osobno. Ne samo kao čitateljica, nego i kao novinarka. Kao netko tko zna koliko je malo prostora u ovoj zemlji u kojima se smije misliti slobodno, govoriti jasno i pisati bez kalkulacija. Prometej je bio jedno od tih rijetkih mjesta i zato me njegov nestanak duboko pogađa.
Godinama sam Prometej doživljavala kao prostor u kojem se ne podilazi, ne šuti i ne pravi kompromis s političkim muljem koji je preplavio javni prostor Bosne i Hercegovine. To nije bio portal koji se čita usput, između dva klika. Bio je to portal koji te tjera da staneš, razmisliš, da se ne slažeš možda , ali i da misliš.
Pod uredništvom profesora Franje Šarčevića, Prometej je okupljao ljude koje danas rijetko čujemo u mainstream medijima: intelektualce, autore, profesore, novinare koji nisu pristajali na jednostavne narative i jeftine istine. Otvoreno je pregovarao s realnošću ove zemlje, bez nacionalnih floskula, bez stranačkih naloga, bez straha od etiketa. I upravo zato je bio važan.
Kao novinarka, znam koliko je teško opstati bez kompromisa. Znam koliko se brzo kritička misao proglašava problematičnom, nepoželjnom ili suvišnom. Znam i koliko je lakše šutjeti nego pisati protiv dominantnih. Prometej nije šutio. I zato njegov nestanak nije samo gašenje jednog portala nego poraz ideje da u ovom društvu još ima mjesta za ozbiljnu, odgovornu i hrabru javnu riječ.
Tuga koju danas osjećaju mnogi, a čitamo je ispod statusa profesora Šarčevića, nije pretjerana ni patetična. To je tuga ljudi koji shvačaju da se krug prostora za kritičku misao sve više sužava. Da ostajemo bez mjesta gdje se društvene pošasti imenuju pravim imenom: nacionalizam, revizionizam, politička korupcija, moralna apatija. Bez mjesta koja nas podsjećaju da novinarstvo nije samo prenošenje izjava, nego i čin savjesti.
Ovaj osjećaj gubitka ne dijelim sama. I redakcija Hrvatskog glasnika, kao i ljudi okupljeni oko HKD Napredak, gašenje Prometeja doživljavaju kao veliki udarac za javni i kulturni prostor. Prometej je, uz političku i društvenu analizu, sustavno njegovao kulturu i umjetnost, dajući im mjesto koje im danas rijetko tko daje. Umjetnici, kulturni radnici i intelektualci nisu bili rubni sadržaj, nego sam vrh redakcijske i vrijednosne hijerarhije, tamo gdje i pripadaju.
Prometej se gasi, ali praznina koju ostavlja neće se lako popuniti. I bojim se te tišine koja dolazi poslije. Jer kad nestanu mediji koji misle, društvo ostaje prepušteno galami, propagandi i ravnodušnosti.
Kao novinarka, mogu samo reći: hvala Prometeju na hrabrosti. Na prostoru koji je branio razum. I na podsjetniku da je kritička misao možda potisnuta, ali još uvijek nužna – ako želimo bilo kakvu budućnost.
