Ono što usko povezuje Franju iz Asiza s obljetnicom Sabora je promijenjeni odnos prema drugima, a posebno odnos kršćanstva i Crkve prema drugim religijama
Piše: Franjo NINIĆ
Franjo iz Asiza je nadasve provokativan svetac. Njegov duh življenja kršćanstva bio je provokacija za Crkvu njegova vremen, ali je provokacija i izazov za suvremenu Crkvu koja ove godine obilježava 60 godina od početka II. Vatikanskoga sabora (1962-1965), zadnjega ekumenskoga sabora koji je Crkvi i društvu podario novo, izvornije i kršćanskije razumijevanje ne samo međuodnosa Crkve i svijeta, nego i novo i svježije samorazumijevanje kršćanstva u (post)modernome društvu.
Svetac iz Asiza u svome konceptu duhovnosti, teologije i praktičnoga življenja vjere bio je daleko ispred svoga vremena. Njegov izvorni stav strahopoštovanja pred Bogom i stvorenjem, malenost, poniznost i siromaštvo kao temeljne vrijednosti kršćanskoga postojanja postale su osnovom za novu interpretaciju starih obrazaca vjerovanja u izmijenjenim okolnostima povijesnih događanja. Njegov duh prihvaćanja drugoga kao brata, neovisno o njegovu podrijetlu i vjerovanju, iz temelja je promijenio stav kršćanina i kršćanstva prema drugima, osobito prema vjernicima židovske i muslimanske vjerničke tradicije. Stoga se Franju i franjevački pokret uvijek usko veže uz iniciranje i zalaganje za međureligijski dijalog, pomirenje i prihvaćanje drugoga kao osnove svoga vjerničkoga postojanja s jedne strane, a s druge oblikovanja pravednoga, humanističkoga društva, kojega je dobrano upropastila suvremena znanstveno-tehnološka civilizacija.
Na sličnim je idejama i zamislima prije šezdeset godina započeo rad II. Vatikanskoga sabora. Vođen temeljnom idejom „posadašnjenja“ kršćanske vjere papa Ivan XXIII. hrabro je pokrenuo novi duh razumijevanja suodnosa kršćanstva i svijeta, ali i novo samorazumijevanje Crkve i kršćanstva iznutra. Stara, već dobrano umorna Crkva, bila je gladna „svježega zraka“, dakle, jednako kao i u Franjino vrijeme, bile su potrebe nove interpretacije starih obrazaca vjerovanja u sada radikalno promijenjenim povijesnim okolnostima. Sabor je, uz velika protivljenja i oporbu brojnih kurijalnih čuvara stare vjere Crkvu okrenuo svijetu i svijet iznova vratio Crkvi. Pastoralna konstitucija o Crkvi u suvremenom svijetu „Gaudium et spes“ taj epohalni obrat ispisuje već u prvim recima svoga teksta.
Ne samo da se na općoj razini Crkva i teologija otvorila potrebama čovjeka u suvremenome svijetu, nego je i same središnje kategorije kršćanstva i Katoličke crkve (objavu, crkvu, liturgiju, biskupe i druge kršćanske konfesije) Sabor iznova promislio i približio običnome čovjeku. U kome su stupnju pojedini saborski zaključci provedeni u praksu ostaje za širu raspravu, ali se mora zaključiti da su pozitivno i proročanski djelovali ne samo za Crkvu, kao jednu konfesionalnu zajednicu, nego i na društvo i društvene procese koji su uslijedili nakon ovoga najvažnijega kršćanskoga skupa u XX. stoljeću.
Ono što još uže povezuje Franji iz Asiza s obljetnicom Sabora je promijenjeni odnos prema drugima, a posebno odnos kršćanstva i Crkve prema drugim religijama. U Konstituciji o crkvi „Lumen gentium“ te u Deklaraciji o odnosu Crkve prema drugim religijama „Nostra aetate“ potpuno je promijenjen način govora o drugim religijama, a posebno prema religijama s abrahamskim nasljeđem, židovstvu i islamu. Crkva napušta ekskluzivistički model odnosa prema njima te oslanjajući se na zajedničku abrahamsku/ibrahimsku tradiciju započinje novo doba međureligijskoga dijaloga na više razina: teološkoj, etičkoj i vjerničkoj. Dio toga saborskoga i franjevačkoga nasljeđa moglo se i može djelovati u akcijama, teološkim i praktičnim, različitih pojedinaca iz redova bosanskih franjevaca, koji su integrirajući franjevački duh i duh Sabora zaista puno učinili u promicanju suživota, aktivne tolerancije i približavanja triju sestarskih religija upravo u Bosni i Hercegovini. Na ovome je području kod nas, to se smije sa sigurnošću tvrditi, najbolje usklađena Franjina/franjevačka karizma s dobrim teološkim poticajima II. Vatikanskoga sabora.
Stoga je prilično i opravdano povezati Franju iz Asiza s porukama i zaključcima Sabora. Međutim, opravdano je također zaključiti da jednako kako je Franjo i njegova karizma prilično usko zaživio i u samome franjevačkome pokretu, da je i sam Sabor u globalnome kršćanstvu još uže shvaćen, tumačen i provođen. Jer, sudbina velikih, globalno određujućih ideja, poprilično je slična. U početku budu nadahnjujuće a u provedbi otežavajuće. Svjedok tomu je i franjevački pokret kao cjelina, ali i Sabor od kojega se tek nakon više od šezdeset godina očekuje da dadne plodove za „život svijeta“.
