Naslovna Istaknuto Fra Mario Katušić za Hrvatski glasnik govori o svom misionarskom pohodu na...

Fra Mario Katušić za Hrvatski glasnik govori o svom misionarskom pohodu na Kubu

265

Fra Mario Katušić, župni vikar u Franjevačkom samostanu u Tuzli proveo je jedno vrijeme u misijama na Kubi. Odmah nakon svečeničkog ređenja, fra Mario je imao želju upoznati neke druge kulture, a nosilo ga je i  franjevačko uvjerenje pomaganja potrebitima. Nakon što je 2018.godine u Franjevačku provinciju stigao general reda koji je i sam bio misionar u Africi tražeći fratre za misije u  Tajlandu, Južnom Sudanu, Kazahstanu i Kubu, fra Mario je poziv prihvatio.

„Ja sam želio otići na Kubu u taj jedan svijet koji je komunistički, da vidim kako to stvarno funkcionira, je li to kao i kod nas stalna borba između starog i novog sistema. Ja sam počeo malo istraživati, misija je tek osnovana u Havani. Postojao je jedan samostan i tu su bili sve stariji Kubancii, a Španjolci su otišli. Sa 110 fratara spali su na jedan samostan sa tri, četiri fratra. Mi smo stranci onda došli, počela je nova misija. Živjeli smo u jednoj župi u maloj kući u blizini samostana, jer nismo željeli kubanski život odmah uznemiravati, nego danas upoznaju kroz određeno vrijeme, jer smo mi Europljani, a oni desetljećima nisu mogli izaći s Kube i njima smo mi bili potpuno stran svijet“, priča fra Mario za Hrvatski glasnik.

On je bio najmlađi franjevac u ovoj misiji, a prvi susret s Kubom, zauvijek će mu ostati urezan u sjećanje. Kada je tek stigao, ostao je šokiran. Pri izlasku iz aviona na velikom parkingu je ugledao automobile iz pedesetih godina.

„To je potpuno drugačiji svijet, život kao da je stao pedesetih godina. Tamo ne možete vidjeti nova auta niti bilo što, što podsjeća na život iz kakav mi živimo u Europi. Nismo imali ni interneta. Onda sam došao u kuću i znam da sam bio jako umoran radi vremenske razlike od 6 sati i samo sam se želio malo odmoriti. Onda je nastupio novi šok. Pomislio sam od onakve komocije i blagostanja došao sam u sobu u kojoj doslovce nisam imao ni ormara ni stolice niti bi to moglo i stati u tu sobicu“, prepričava fra Mario.

Sutradan kada je otišao u Havanu, koliko toliko se bolje  osjećao, jer su ljudi bili veoma ljubazni, pristupačni, osjećajni, ali nesretni, jer su primorani živjeti u sustavu koji im više ništa dobro ne daje, nego ih i dalje uvjerava da je to najbolja zemlja na svijetu i da tu vlada jedno blagostanje. Koliko je Kuba zatvorena zemlja, svjedoči i podatak da Kubanci jedno vrijeme nisu usopće smjeli komunicirati sa strancima. Ljudi su tamo umorni od traženja hrane i novca da sebi bilo što kupe.

Na naše pitanje, je li se što prije želio vratiti, fra Mario kaže da je takvih trenutaka bilo, ali da je odlučio izdržati.

„Znate kako, Kuba vam je kao i Bosna. Nesretna zemlja, ali se čovjeku lako uvuče u krv. Danas, kada sam se vratio, Kuba u meni još uvijek struji. Jeste bilo teško, ali mi fratri koji smo dolazili iz različitih zemalja, podržavali smo jedan drugoga. Sjećam se kada sam došao na Kubu, htio sam se javiti svojima da sam stigao, ali nisam imao ni rominga, ni interneta niti sam se na bilo što mogao spojiti. Onda smo otišli u jedan park svi zajedno, tu smo kupili neku karticu za jedan dolar i tako smo se uspjeli javiti. Ta kartica traje samo jedan sat.“

Fra Mario je sebi gotovo svakodnevno postavljao pitanje, je li dolaskom na Kubu dobro učinio što je napustio svoju zemlju koja također treba svećenike i koja isto na određen način pati. Što su više dani prolazili nedostajali su i prijatelji i obitelj, jer kada je teško, on uopće nije imao s kim razgovarati, a niti je sebi mogao osnovne životne stvari mogao priuštiti.

„Zanimljivo je bilo kada sam došao, studenti Kubanci i tamo fratri su mogli kod mene vidjeti slike Minhena, Bavarske, Bosne i Hercegovine pa fotografije planina sa skijanja. Onda su me pitali šta je mene iz takvog raja dovelo ovamo? Ja sam rekao da je i ova zemlja na određen način raj, ta mirnoća, male zajednice koje su posvećene crkvi, žele znati, žele učiti i mnogo im je značilo što smo tamo. Njima je bilo veoma drago što netko izvan njihove zemlje misli o njima. Tamo mediji ne dodnose vijesti o Kubi iz stranih medija, oni nemaju tiska. Imaju samo četiri programa kojima Vlada upravlja i što oni kažu to je tako i to je sveto slovo. Tako, kada smo mi došli donijeli smo neke informacije. Njima je jako čudno da mi imamo kuću, u toj kući internet i da se bez ikakvih problema bilo gdje stalno konektiramo. Čudno im je da tv gledamo putem interneta i da su nam dostupni svi svjetski programi i da nam to država ne zabranjuje“, prisjeća se fra Mario.

Za Kubance internet je veoma skup, jedan sat interneta košta 1 dolar. Zagarantirana mirovina je 5 dolara za cijeli mjesec, a prosječna kubanska plača je 20 dolara. Jedan profesor koji je znanstvenik i dosegnuo je najviše znanstvene instance u svom radu prima plaču od 80 dolara. Najviše zarađuju  taksisti koji prevoze turiste i konobari koji dobivaju bakšiš. Hrana na Kubi je veoma skupa, a cijene u restoranima su  veoma visoke i za naš europski standard.

„Ekonomski jako teško žive i to čovjek ne može riječima ni opisati kako taj život izgleda. Nevjerojatno je kako je teško doći do mesa, a još uvijek imaju hranu koju im daje država, a to je veoma malo riže, šećera, malu bičicu ulja od 3 dcl dobiju za dva mjeseca, oko 200 grama kave dobiju također za dva mjeseca, a mi to potrošimo za jedno jutro“, opisuje nam fra Mario.

Ono što ih spašava je 3 milijuna Kubanaca koji žive u SAD-u i šalju novac na Kubu mada je u korona krizi i Western Union bio blokiran i nije ni tako bilo mogućnosti podizanja novca. Također, na Kubi je sve državno i gotovo da privatno poduzetništvo uopće ne postoji. Međutim, iako ne gaje gotovo nikakvu ljubav prema Americi, tamo je dolar veoma vrijedan i poželjan. Također, Kuba je zbog svog političkog stanja i zbog svoje pozicije uvijek zanimljiva. Nalazi se samo 150 kilometara od Floride, a dva su potpuno razlilčita svijeta. U blizini su i Meksiko i Središnja Amerika, a po svom položaju Kuba je veoma zanimljiva i Rusima, jer su Rusi nekada imali 35 tisuća vojnika na Kubi, a tamo je izgrađena i veliko Rusko veleposlanstvo koje je grad samo za sebe s uspostavljenim satelitima za kontrolu svega onoga što tuda prolazi.

„Kuba je veoma zanimljiva zbog turizma, prekrasnih plaža, ugodnom toplom moru, ima divnu arhitekturu. Kuba je bila kćerka Španjolske dok su sve druge zemlje bile njene kolonije. Veoma planirano je građena, mnogo je boja i šarenila što je turistima veoma zanimljivo, iako je dosta oronulo. Tamo se jedino vodi računa da zbog turista centar Havane bude lijepo uređen. Što se tiče promocije turizma kako nam to mediji prezentiraju, od toga nema ništa. Vi možete biti na vrlo lijepoj rajskoj plaži, ali morate biti svjesni da samo kilometar iza netko s konjskim kolima obilazi i traži hranu za svoju djecu“, kaže nam fra Mario.

On je boravio u najsiromašnijim mjestima. Ističe da kada čovjek posjeti te ljude koji nemaju nikakvu pristupnu cestu, čak ni onu makadamsku, lijepe plaže Kariba odmah se zaborave.

„Oni imaju životinje, krave i telad koje uopće ne smiju koristiti, mlijeko i meso  uzima država. Žive u drvenim trošnim kućicama bez ikakve poveznice s gradom. Imaju četiri sata dnevno struje. Čak sam bio među ljudima koji žive u kući koja nema ni podova, ni vode. Dakle naša jedna baraka za drva je luksuznija od mnogih kubanskih kuća van Havane. Ali oni su opet nekako zahvalni. Strah prema policiji je tamo ogroman…“

Sav novac koji se zarađuje ide Vladi koja ga raspoređuje uglavnom za vojsku i građenje novih hotela. Fra Mario je boravio u jednom dijelu koji je najluksuzniji. Priča nam kako su tu smještena sva svjetska veleposlanstva, luksuzne vile okružene palmama, šetnicama. Iako su radnici građevinci koji grade hotele plačeni oko 20, 30 dolara, kubanske vlasti  stranim korporacijama gradnju hotela plačaju po američkim ili europskim vrijednostima.

Fra Mario je nakon nekoliko mjeseci napustio Kubu, dolaskom korona virusa. Tamo su uvjeti zatvaranja bili veoma rigorozni i svi su boravili u jednom malom i skučenom prostoru.

Ističe da će se možda ponovno vratiti u misije. Za sada je u Tuzli gdje mu je, kaže, veoma lijepo.

„Ovo je jedan veoma slobodan grad operiran od mnogo čega, zanimljiv. Ovdje se snalazim i ljudi su mi veoma dragi. Za sada ne razmišljam o povratku na Kubu. Još uvijek ona negdje u meni kuha, a nedavno je dolazio fratar iz Havane i tražio je da se vratim. Ali za sada želim ovdje ostati“, rekao je na kraju razgovora za Hrvatski glasnik fra Mario Katušić.