Piše: Marinko Pejić
Izraz “duhovnost„ je danas jedna od onih riječi koje se vrlo često čuju u rječniku suvremenog čovjeka, ali isto tako to je riječ koja se bez sumnje koristi višeznačno. Koristimo svi istu riječ, ali očito pri tome mislimo na različitu stvarnost.
Etimološki, izraz „duhovnost“ potječe od riječi duh. Ali što je uopće duh?, i pod ovim se izrazom mogu podrazumijevati različite stvarnosti. Pod duhom jedni razumijevaju sve ono što se odnosi na ljudsku “nutrinu”, na sve ono što nije tjelesno, ili što se na tu dimenziju ne može svesti. Duh znači i stvarnost božanskog porijekla, u biblijsko-kršćanskoj tradiciji govorimo ovdje o Duhu Božjem. Tako onda i izraz duhovno ima mnoštvo značenja. Od značenja izraza „duh“ i „duhovno“, u mnogome ovisi i kakav pojam duhovnosti imamo.
Nutarnji život je iskustvo koje pripada svakom čovjeku. Nije monopol samo vjernika ili samo vjernika kršćana. Svaki čovjek ima iskustvo nutrine, živi dakle „duhovno“, tj. živi sa određenom svjesnošću, mišlju i potragom koja je karakteristična za ljudsko biće i koja nadilazi animalnu prirodu. Nutarnji ili duhovni život je općeljudsko iskustvo u kojem se traži i određuje smisao života.
Svatko od nas zna da je došao na svijet, odrastao, pitajući se i postavljajući pitanja onima koji su na svijet došli prije njega. Svi mi rastemo i sazrijevamo postavljajući pitanja, tako se u nama rađa nutarnji život, koji možemo svjesno razvijati ili zagušiti u sebi pod utjecajem društva u kojem živimo.
Nutarnji život se razvija kada ne dopuštamo drugima da odlučuju i misle za nas, kad se ne zadovoljavamo već pripremljenim odgovorima i sigurnostima, nego dopuštamo da nam život postavlja pitanja, pitanja o smislu, i kada smo spremni, s mukom, tražiti osobne odgovore.
Treba reći da nutarnji život nije život koji bi bio u suprotnosti s materijalnim životom, s našom svakodnevnom egzistencijom, naprotiv, to je život koji se živi u tijelu, u povijesti, u svakodnevici. To je konkretan način života, s drugim i među drugim ljudima. Bez nutarnjeg života nema istinskog ljudskog života. Može se reći da se istinsko ljudstvo razvija u proporcijama u kojima se razvija ljudska nutrina, jedino s razvojem ljudske nutrine razvija se i ono što zovemo vlastita osobnost.
Nutarnji život kao „put“
Svi koji su proživjeli ozbiljno duhovno iskustvo, dakle, svi učitelji duhovnosti, opisuju nutarnji ili duhovni život kao jednu vrstu putovanja ili hoda. Ova simbolika se dobro uklapa u narav duhovnog života, zato jer ona podrazumijeva neki početak, određeni izlazak i napuštanje ustaljenih, već poznatih situacija i shema i odlazak u nepoznata područja, u nova iskustva. U tom smislu često se govorio o uspinjanju, kao po ljestvama, ili rjeđe, o silasku, ili ponekad o prolasku kroz pustinju gdje se susreću mnoge poteškoće koje obeshrabruju ili navode na povratak unatrag. Svi ovi simboli govore o određenom putu koji se mora proći.
Čovjek u sebi osjeća potrebu, glas koji ga poziva da napusti ono što je do tada živio, da krene na put. Put prema samom sebi (Post 12,1). Glas koji je čuo Abraham da krene iz svoje zemlje u nepoznatu zemlju. Radi se o putu koji čovjek poduzima prije svega prema sebi samome u dubinu vlastitog srca.
Put, međutim, nije nikada pravolinijski, naprotiv, taj put je prepun kontradiktornosti. Moguće je napredovanje, ali i nazadovanje, kao i obično u ljudskom životu. Duhovni život je obilježen usponima i padovima, slabostima i snagom, kao i svaki ljudski život.
Duhovni život se rađa iz pitanja
Ono što je svakako ključno za svaki autentični nutarnji ili duhovni život, za koji je sposoban svaki čovjek, vjernik ili ne, kršćanin ili ne, ateist ili agnostik, jest da se on rađa iz pitanja. Ključno je za svakog pitati se, jer svi imamo u sebi pitanja, glasove koji nam dolaze iz naših dubina. Te glasove treba slušati, dopustiti im da se pojave, razmišljati o njima i analizirati ih.
Ima pitanja bez lakih odgovora, ima pitanja na koja nikada nećemo naći odgovor, koja ostaju zauvijek enigma. Ta pitanja su ponekad za nas važnija od samih odgovora. Pomislimo samo na pitanja o smrti, bolesti i patnji.
Tko si ne postavlja pitanja trajno živi u površnosti, i ne može razumjeti ni vlastite emocije, reakcije, radosti i boli.
Temeljna životna pitanja mogu se sažeti u tri ili četiri, ne pojednostavljujući tako složenost života: „Tko sam ja? Odakle dolazim? Gdje idem, Što trebam činiti?
Smisao nije lako dokučiv i nije vidljiv „golim okom“, zato je pitanje i potraga privilegirani teren duhovnog života.
U najširem smislu se može reći da duhovnost zahvaća bitna pitanja ljudskog života i smisla, takozvana “posljednja pitanja”. Radi se dakle o razumijevanju bitnih stvarnosti postojanja, u odnosu na koje čovjek upravlja svoj život, svoje misli, djelovanje, patnju i nadu, ono što daje smisao vlastitoj smrti. To razumijevanje „posljednjih“ ili bitnih stvarnosti, može se razumjeti u transcendentnom ili imanentnom smislu. Ukoliko se pitanje smisla vidi na području „vjere“ (bez obzira na koji način se ta vjera živi).
Postojanje različitih “konačnih stvarnosti”, različitih religioznih sustava, u kojima ljudi ostvaruju svoj smisao, daje nam pravo govoriti o kršćanskoj, islamskoj, hinduističkoj, budističkoj ili drugim duhovnostima. Ne treba zaboraviti da i ljudi koji formalno ne ispovijedaju ni jednu određenu vjeru, ili nemaju nikakvo vjersko uvjerenje, imaju isto tako svoj konačni temelj (koji nije religiozni), tj. traže odgovore na posljednja pitanja izvan religioznog konteksta, zato možemo govoriti o humanističkoj ili čak o ateističkoj duhovnosti.
U duhovnom životu se radi dakle o traženju smisla, iako u današnjem visoko tehničkom svijetu, u kojem često vlada individualistički mentalitet to nije lako jer smisao nije dat po sebi, već spremljen, kao druge stvarnosti u našem društvu na koje smo navikli, nego iziskuje potragu koja je uvijek povezana i s relacijama. Za traženje smisla važne su ljudske relacije, osjećaji, povezanost među ljudima. Smisao se rađa iz zajedništva i komuniciranja, dok individualizam je negacija odnosa i zato ugrožava traženje smisla.
Traženje smisla je bitno povezano s drugim ljudima, nema autentične duhovnosti koja je fokusirana samo na sebe, na svoje samoostvarenje. Duhovni život uvijek uključuje drugoga, jer drugi mi je važan da spoznam samoga sebe.
Traženje smisla, traženje dobra i sreće, koji su uvijek prisutni u svakom duhovnom putu ne mogu biti usmjereni samo na sebe, na postizanje vlastitog ostvarenja. Samo onaj tko je povezan s drugima, koji traži zajedništvo s drugima, onaj tko se ne srami zvati sve braćom i sestrama u stanju je uspješno hoditi na duhovnom putu. Ako bi netko htio provoditi duhovni život bježeći od drugih ili prezirući druge, bio bi osuđen na psihološki autizam, u kome nema mjesta za kreativnost ni za istinski ljudski rast.
Duhovni život iziskuje samoću, tišinu i slobodu
Da bi čovjek upoznao samog sebe, da bi se razumio i istumačio, potrebni su odgovarajući uvjeti koji omogućuju sabranost i koncentraciju. Potrebno je moći sići u vlastite dubine, susresti se sa sobom.
Samoća je u ovom procesu prvi uvjet. Ali ovdje treba biti oprezni, ne radi se o samoći u smislu izolacije od drugih, koja je negativna za sve, nego o samoći koja dopušta da se čovjek susretne sa samim sobom, gdje bi prisustvo drugih ometalo taj proces. Znamo svi iz iskustva koliko je teško ostati u samoći, sami sa sobom, bez dodatnih zvukova (televizora, glazbe …) jer tada se često pojavljuje strah, nelagoda, tjeskoba, uznemirenost. Od svakodnevne buke i uznemirenosti, prijeći u samoći, do poniranje u sebe nije nimalo lako niti je to nešto što se događa spontano, traži napor i vježbu. Rastresenost nam se ustvari sviđa, buka u nama i oko nas čuva nas od nas samih, od razmišljanja koje nije uvijek ugodno.
Ako postoji prava samoća, može postojati i istinska tišina , kao sposobnost da se čuje vlastiti glas. Od same fizičke samoće i vanjske tišine ne bi bilo nikakve koristi ako nemamo tu tišinu u sebi.
Duhovnom životu potrebna je tišina u kojoj bi čovjek mogao ponovno pronaći samog sebe, vratiti se sebi. To znači da redovito nismo kod sebe, da smo raspršeni, izgubljeni. Vanjska i unutarnja tišina pomažu povratak u sebe.
Samoća i tišina dopuštaju razvoj osobne slobode, preko sposobnosti kritičkog mišljenja koje je u stanju promatrati i sebe samoga, ono što se u nama događa, kao i promišljanje i vrednovanje svih ponuda koje se pojavljuju u životu. Sloboda je neophodna u duhovnom životu, jer je snaga inercije, iskušenja popuštanja i traženja lakšeg puta uvijek prisutna. Nema istinske slobode bez ove nutarnje slobode.
