Boris Ćurković je ekspert Europske unije za obrazovanje. Radio je na izradi kvalifikacijskog obrazovnog okvira u Bosni i Hercegovini, te vodio brojne velike sveučilišne projekte. Niz godina je bio savjetnik u Uredu rektora Univerziteta u Tuzli te obavljao dužnost zamjenika direktora Agencije za razvoj visokog obrazovanja i osiguranje kvaliteta BiH. U intervjuu za Hrvatski glasnik kaže da je Bosna i Hercegovina doživjela tek minimalni napredak u oblasti obrazovanja te da itekako po ovom pitanju zaostaje za standardima Europske unije koja financijski podržava proces i razvoj obrazovanja. Razlog zaostajanja je, smatra, izravan utjecaj politike na proces obrazovanja u BiH.
Razgovarala: Maja Nikolić
HG: Već skoro desetak godina se u Boni i Hercegovini govori da je proces visokog obrazovanja neusklađen s potrebama tržišta rada. Jesu li ikakvi pomaci danas vidljivi po tom pitanju? Pratimo li uopće europske standarde?
Ćurković: U nekom smislu se jesmo pomjerili s mrtve točke. Makar se u BiH svi pa tako i obrazovanje i ljudi u obrazovanju pomalo vrtimo u krug i tako trošimo energiju, umjesto da idemo naprijed. Pretpostavljam da svaki učenik, svaka učiteljica, svaki nastavnik ili profesor pomiču granice u obrazovanju. Dogodio se neki profesionalni razvoj. Također, napravili smo određeni pomak u kvalifikacijskom okviru, nedavno su doneseni prioriteti za digitalnu i poduzetničku kompetenciju do 2030.godine. Kada su u pitanju obrazovne politike napravljeni su vrlo mali pomaci. Generalno mislim da zaostajemo i da povećavamo jaz za naprednim zemljama. To uostalom pokazuju i sami rezultati PISA-e, a znamo da PISA procjenjuje funkcionalnu, čitalačku, matematičku i znanstvenu pismenost učenika nakon osnovne škole. Mislim da će biti slični i rezultati Teamsa koji procjenjuje matematičku i prirodoslovnu pismenost.
HG: Konkretno, kakvi su za trenutačni rezultati istraživanja?
Ćurković: Njihovi podaci nam jasno govore da nam je više od polovine učenika funkcionalno nepismeno, dakle nama je više od 50 posto učenika dobilo ocjenu nedovoljan 1. Mislim da je to veliki problem. Međutim, učenici u našem obrazovnom sustavu očigledno dobivaju činjenična znanja što potvrđuju njihovi rezultati, njihove ocjene koje dobivaju u školama. Ali primjenljivost tih znanja, povezivanje jednog znanja s drugim i povezivanje svih znanja s realnim životom je definicija funkcionalnog znanja. I to je ovdje u BiH na vrlo niskoj razini. Jer, znate sve se mijenja. Pojam pismenosti se potpuno promijenio. Nije više dovoljno samo znati čitati i pisati. Pismenost danas uključuje digitalnu i medijsku pismenost, pretraživanje informacija, kritički odnos prema informacijama, pravilno komuniciranje…. Vi vidite da se u našim životima danas sve digitalizira, vidite da već normalno funkcionira on line nastava, vršimo on line kupovinu, račune plaćamo putem interneta… Naprosto, obrazovanje se mijenja, ali nažalost mi ne uvažavamo te promjene, a one su jako važne, jer suština tih promjena u obrazovanju je da naši učenici odnosno građani imaju normalan život i rad u 21. stoljeću.
HG: Kako onda uopće europske institucije, s obzirom na nimalo reprezentativne podatke, gledaju na proces obrazovanja u BiH
Ćurković: Europske institucije inače daju godišnja izvješća o napretku BiH. Naravno, obrazovanje nije u tolikoj mjeri u fokusu EU, jer je obrazovanje i u samoj EU u nadležnosti država. Inače, EU kako promatra druge aktivnosti u BiH, posebice one aktivnosti koje su u izravnoj nadležnosti EU, tako promatra i obrazovanje. Treba naglasiti da je Europska unija i najveći donator obrazovnog sustava u BiH, jer smatraju da je obrazovanje ogledalo društva. Međutim, promjena u obrazovnom procesu kakvo je ovdje mora doći iznutra.
HG: Do toga „iznutra“ teško dolazi, jer je obrazovanje u BiH pod velikim utjecajem politike.
Ćurković: U što god se politika upetlja to ne izađe na dobro. Ovdje se petlja u izbore direktora, školskih odbora… Škola je zajednica nastavnika, učenika, roditelja. Onda kada se izabere osoba koja vodi školu, za koju znaju svi da i nije baš najsretniji izbor, to onda naravno frustrira ljude. To nimalo motivirajuće ne djeluje niti na nastavnike, niti na roditelje, a ni na djecu. I naravno da je to loše, jer je to posljedica jedne izrazite politizacije obrazovanja. Također, brojni su i primjeri financiranja obrazovanja i potpuno pogrešnim odlukama. Ne reagira se uopće na činjenicu da imamo manje djece, a višak nastavnika. Nastavni planovi i programi su zastarjeli i treba ih reformirati, međutim to za sada nikoga ne zanima. To je sve politika kriva i politika ima vrlo često i izravan utjecaj na obrazovanje. Ako ćete iskreno, meni zaista nije jasno zašto politika želi do kraja kontrolirati obrazovanje, jer ne razumijem kako bi obrazovanje moglo pomoći strankama i politikama.
HG: Čini se da je to posebno vidljivo u oblasti visokog obrazovanja. Uostalom i brojni sveučilišni profesori su u političkim strankama, u parlamentima…
Ćurković: Definitivno da politika ima utjecaja i na visoko obrazovanje iako bi visoko obrazovanje trebalo biti autonomnije od ostalih grana obrazovanja. Iako se možda nekada stvori privid da je visoko obrazovanje autonomno, vladajuća politika kroz jedan apsolutno neadekvatan model financiranja drži u šaci visoko obrazovanje, a univerzitete u jednom podčinjenom položaju, a to onemogućuje njihov kvalitetan razvoj.
HG: Zar nitko ne vidi da zbog toga djeca najviše ispaštaju?
Ćurković: Djeca su potencijal i oni su ono jedino što valja u cijelom ovom sustavu. Čast malobrojnim izuzecima. Danas svi spominju odlaske mladih ljudi. Ovdje se to smatra kao jedan egzodus. Međutim, u drugim razvijenim zemljama, ljudi na to ne gledaju baš tako. Primjerice, ako je jednom vodoinstalateru ili bilo kojem drugom obrazovanom čovjeku diploma priznata i u drugim zemljama, oni to smatraju mobilnošću. Za njih je to jedna velika prednost. Dakle, ne mora biti da je odlazak mladih samo po sebi loše. Naravno da jeste loše za ovo društvo, ali mlade ljude uvijek treba podržati u njihovim ciljevima kada teže nečem boljem i odlaze tamo gdje je bolje. Naravno da sam nesretan što živim u sredini iz koje se odlazi, a ne u koju se dolazi. Ako pogledate pojedine dijelove BiH, primjerice Zapadnu Hercegovinu, tamo tradicija odlazaka postoji više od 200 godina. Ali nikada nije nestalo ljudi od tamo i nije svako zlo za zlo.
HG: Važno je napomenuti da ste jedan od članova Savjetodavnog tijela Vlade Republike Hrvatske za Hrvate izvan Hrvatske.
Ćurković: Moram naglasiti da Hrvatska na jedan organiziran i strukturiran način vodi brigu o Hrvatima izvan RH, u svim državama svijeta. Ima nas više od 50 članova i čine ga predstavnici hrvatskih zajednica sa svih kontinenata. Zadaća i nadležnosti tog tijela su više savjetodavnog karaktera i tiču se razine formiranja politika, a za provođenje tih politika zadužen je Državni ured za Hrvate izvan RH koje provodi politiku Vlade RH. Tu su brojni programi, brojne inicijative, tu postoji jasan Zakon o Hrvatima izvan Hrvatske, postoji Strategija o Hrvatima izvan Hrvatske. Ovom pitanju Hrvatska je pristupila na jedan organiziran i sistematičan način koji bi mogao biti ogled i za BiH koja također ima svoje građane izvan zemlje. Hrvatska zaista prati svoje ljude u svijetu, njihov razvoj, potencijal, a iznad svega brojnim projektima to i podržava.