Piše: prof. dr. Božo Skoko
U Hrvatskoj je 10. srpnja obilježen Nacionalni dan Nikole Tesle, odnosno Dan znanosti, tehnologije i inovacija u spomen na rođendan tog velikog izumitelja. Tako je jednoglasno odlučio Hrvatski sabor prije nekoliko godina. Ove godine bilo je svečano u njegovu rodnom Smiljanu u Lici te Zagrebu, gdje se održavalo niz manifestacija u čast tog velikana u Tehničkom muzeju Nikole Tesle, ispred njegova spomenika u središtu Zagreba, ali i u luksuznom hotelu Esplanade, gdje se okupljaju poštovatelji lika i djela Nikole Tesle, ali i mladi inovatori koji će ondje primiti nagrade. Nema sumnje kako će i u Beogradu biti događanja Tesli u čast i kako će tamošnji tabloidi ponovno pokušati osporavati pravo Hrvatima da slave Teslu, kao što su osporavali pravo da Hrvatska stavi lik Nikole Tesle na euro cente. Vjerojatno je bilo kakvo događanje i u Sjedinjenim Američkim Državama, gdje je Tesla dao najveći izumiteljski obol i gdje je umro.
Kako vrijeme odmiče Tesla postaje sve popularniji pa ga svojataju i oni kojima nije ništa značio, a slave oni koji nisu fascinirani samo njegovim izumima već i životnom filozofijom, mirotvorstvom, spremnosti na pomaganje čovječanstvu bez nagrada i zarade… Hrvatska je itekako svjesna njegove veličine, još otkako je 1892. u zagrebačkoj gradskoj skupštini ponudio elektrifikaciju Zagreba. Sveučilište u Zagrebu mu je uručilo i počasni doktorat, a Tesla je trajno ostao vezan uz svoju domovinu. Uostalom o tome najbolje svjedoči natpis na zgradi skupštine na Gornjem gradu: „Smatram svojom dužnošću, da kao rođeni sin svoje zemlje pomognem gradu Zagrebu u svakom pogledu savjetom i činom“. Upravo je to rekao Tesla 24. svibnja 1892. godine kad je gradskoj općini predložio izgradnju centrale izmjenične struje. Iako ga je podržavao zagrebački gradonačelnik Amruš, skupštinari su bili skeptični pa su ga odbili. Tako je Zagreb, umjesto da prvi u Europi dobije rasvjetu na izmjeničnu struju, osvijetljen tek desetak godina kasnije. No Tesla je Hrvate ipak inspirirao, a zahvaljujući njegovim nacrtima samo dva dana nakon puštanja prve svjetske hidroelektrane na slapovima Niagare pušten je u pogon prvi hrvatski elektroenergetski sustav – Hidroelektrana „Krka“ kraj Šibenika. Tako je Šibenik bio među prvim gradovima u svijetu koji su dobili javnu rasvjetu na izmjeničnu struju. Čak prije američkog Buffala, koji je bio udaljeniji od Niagare nego Šibenik od Skradina.
Sjećamo se devedesetih godina kad su pojedini vlastodršci kao prešućeno opravdanje uzimali činjenicu kako je riječ o Srbinu ili kako ga je Beograd ionako „uzurpirao“ pa nek im bude. Istina je da Beograd ima Teslin muzej s njegovom ostavštinom (koja je po logici pripala glavnom gradu bivše države), da su njegovo ime dali beogradskoj zračnoj luci i da intenzivno rade na međunarodnom umrežavanju i promociji. Ali isto je tako istina da je rođen u hrvatskoj Lici, da se školovao u Gospiću i Karlovcu, da je prije nego ikome u Europi baš zagrebačkoj skupštini ponudio elektrifikaciju gradu, da je otputovao u svijet s putovnicom Zemaljske vlade Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije. I na kraju – Tesla je hrvatski Srbin, koji je u Beogradu boravio jednom i to samo dva dana. I nikad se više nije vratio. A ljudi ga u Hrvatskoj vidjeli smo vole, jer – kako kažu – da nije bilo njega, ne bi bilo ni struje. Nije li to dovoljno razloga da Hrvatska učini sve kako bi svijetu ispričala i „hrvatsku“ priču o svome velikanu. Pritom ne treba zazirati od toga da će on istodobno biti i srbijanski velikan. Moramo se naučiti dijeliti i ponos. Nije li sam Tesla tako htio? Uostalom, ne slave li Mađari našeg Zrinskoga kao svog zaštitnika? Nije li Penkala, na čije smo izume ponosni, bio Slovak? Moramo prihvatiti da Tesla može istodobno biti – i hrvatski, i srbijanski, ali i američki velikan. Zapravo dok se mi nadmudrujemo što je važnije – podrijetlo ili mjesto rođenja, Amerikance ne zanima ni jedno, ni drugo, već ga svojataju samo na temelju činjenice da je ondje postigao svoj svjetski uspjeh (makar su mu tamošnje kolege stalno podmetale, pa i prisvojile Nobelove nagrade).
Nekako se stječe dojam da se Hrvati olako odriču svojih velikana. Tesla nam nije dovoljno dobar jer je srpskog podrijetla. Ivu Andrića otpisujemo jer je bosanski Hrvat. Meštrović nam ide na živce jer je gradio velebne spomenike po Lovćenu i Avali… Srbija nema tih kompleksa! Oni su bez problema prisvojili naše – i Ruđera Boškovića, i Držića, i Gundulića, iako za to nemaju baš nikakvo uporište.
Oni koji se bave brendiranjem znaju da će najviše profitirati ona država koja najučinkovitije i najkreativnije bude vezivala nekog velikana uz sebe i koja na najbolji i najoriginalniji način ponudi svijetu priču o tome – kroz filmove, manifestacije, proizvode, muzeje… Otud postoji i šala kako je Austrija prvak u brendiranju preko velikana, jer je cijeli svijet uspjela uvjeriti kako je Hitler Nijemac, a Beethoven Austrijanac! A Hrvatska stvarno ima dosta razloga i činjenica, bez potrebe pretjerivanja, da svijetu pokaže gdje je Tesla rođen. Isto tako bi morala imati motiva da se aktivnije uključi u njegovu promociju, jer se takav brend u današnjem globaliziranom i visokotehnološkom društvu može samo poželjeti.
