Te je godine Badnji dan bio neobičan, jer je temperatura bila preko dvadeset stepeni, a još subota i ne ide se u školu. Mama je obavljala posljednje pripreme za Božić baš kao i baka, a muški članovi porodice su pekli pečenicu. Mi djeca smo na uranak podijelili badnjake i ostatak dana proveli u igri napolju koju su prekidali odrasli članovi porodice ako je trebalo da im učinimo kakvu sitnu uslugicu primjerenu našim godinama. Legli smo rano iscrpljeni od konzumiranja vikend blagdana i djetinjstva.
Probudi mene nešto ujutro oko pet. Ustala sam, izašla napolje i vidjela da je snijeg pofino napadao. Vratim se brže bolje u kuću, navučem odjeću preko pidžame, pa sve uokvirim skafanderom i pravac po rođaka Borisa koji je jedva ustao. Izašli smo na sokak.
Taj je sokak vodio ka našim kućama čim se skrene sa glavne ceste i bio je solidno strm. Osim što je bio strm često je pokazivao i strmine karaktera ljudi koji su morali njim proći do svog toplog doma, pa su stalno izbijale neke glupe svađe oko toga čiji se drvnjak treba skloniti, ko je garažu iznio na put, a ko se treba ogradom uvući barem metar u svoje. Problemi oko sokaka su trajali bez pretjerivanja skoro pedeset godina.
Izašli Boris i ja na sokak sa sankama, uzverali se do glavne ceste i opleti. Ni sama ne znam koliko smo se puta spustili osjećajući u nogama one fine trnce leteći na sankama. Naš se sokak pretvori u zaleđenu površinu uz koju se skoro pa nemoguće popeti. Vratili smo se kući promrzli, skinuli zimsku opremu i uvalili se u krevet puni neke čarobne, blagdanske miline koja je preljevala konstruišući graške znoja za koje su se zalijepile naše šiške. Nismo se ni sjetili da zavirimo ispod jelke, iako smo bili u godinama kada su nam pokloni i te kako bili važni.
Čim je svanulo počeše problemi, jer pobogu neko od teško prohodnog sokaka napravi ledeno neprohodan sokak i to bez ijednog svjedoka. Mi se pritajili, a išlo nam je u prilog i to što su pokloni neotpakovani. Uz par psovki na skoro pa staklenoj površini i vidjećete Boga svog zbog ovoga, sve prođe glatko između odraslih bez da iko makar pokuša saznati ko je zaledio sokak.
Tad smo Boris i ja uz šporet uvidjeli da je Božić malo više u osjećaju, a malo manje u poklonima i paketićima. Uvidjeli smo i to da su pokloni super stvar bez obzira koliko godina imaš i to ne zbog sadržaja nego zbog osjećaja da je neko mislio eto baš na nas, a uvidjeli smo i da odrasli pojma nemaju o životnim sokacima i da svi sokaci ovog svijeta bez obzira na to šta katastarske knjige i avio snimci kažu isključivo pripadaju onima koji znaju uživati u njihovim strminama.
Sretan Božić svima!
