Prije nekoliko dana izašli su dugo očekivani Memoari Angele Merkel jedne od najutjecajnijih žena u novijoj povijesti.
Angela Merkel je upravljala Nemačkom punih 16 godina, prije toga je osam godina bila ministrica i veći dio tog cijelog razdoblja bila je i šefica najveće njemačke stranke, Kršćansko-demokratske unije. Njen utjecaj na razvoj događaja u Europi, ali i čitavom svijetu je neupitno velik pa bi zainteresiranost za memoare svakako mogla biti velika mada su mnogi već sada ocijenili da to nije nikakvo veliko epohalno djelo.
Angela Merkel je bila izvanredno uspješna političarka koja je petnaestak godina držala u rukama, doslovce i najjaču državu u Evropi – zapadnoj Evropi, barem – pa, dobrim dijelom, i Evropsku uniju (jedno vrijeme u duetu sa Sarkozyjem), pojasnio je za njemački WDR politički analitičar, profesor Žarko Puhovski.
“Jedna je, međutim, od konsekvenci njezine politike stabilnosti, koja je godinama gotovo posvuda dočekivana aklamacijom, jačanje onih fenomena koji su danas europski i svjetski problem, Rusije i ekstremne desnice. To, doduše, nije bila njezina namjera, niti je to prvorazredna posljedica ove ere, ali to je njezina sada akutna ostavština. Pritom valja upozoriti na dvojnost – Angela Merkel je mijenjala svoj nosivi stav spram danas gorućega problema. Formulirala je najprije glasovitu rečenicu: “Multikulturnost je mrtva!”, da bi kasnije drmala Evropom na osnovi parole: “Mi to možemo. Dođite k nama!””, kaže profesor Puhovski.
I jedan je i drugi stav imao svoje efekte, dodaje.
“Onaj je prvi dao takoreći unutrašnju potkrepu suverenistima, jer implicira jedinstvenu običajnu osnovu države, ma koliko njezinih stanovnika imalo strano podrijetlo. Implicira politiku homogenizacije („In Rome like Romans do“), obrazovnu, i drugu stegu, za imigrante.”
Kako dalje kaže ovaj istaknuti politički analitičar, onaj je drugi stav, otprilike 2015. – motiviran jednoznačnim privrednim potrebama najjače europske ekonomije – doveo do toga da su se ne samo u tim, nego i u narednim godinama, doslovce milijuni ljudi iz Afrike i Azije mobilizirali za kretanje ka Evropskoj uniji, a pritom su prije svega mislili na Njemačku i još možda dvije-tri od najrazvijenijih država Unije.
“To je dovelo do veće vidljivosti novih stranaca i strankinja na ulicama gradova i do zaoštravanja rubno desničarske retorike i njezina prodora u medijski mainstream, posebice u Njemačkoj. Ta je retorika, onda potpomognuta – to se ne smije zaboraviti – još uvijek tinjajućim nezadovoljstvom iz istočnih dijelova zemlje dovela je do radikalnoga jačanja radikalne desnice, s vremenom gotovo posvuda u EU – ali i u okolnim državama.”
Druga je strana njezinih – pokazalo se je također pogrešnih – procjena vezana uz odnose s Rusijom, Putinom zapravo.
“Merkel je posve statički promatrala Putinovu u mnogome dinamiziranu interpretaciju ruskih nacionalnih interesa. Polazeći od zajedničke liberalno-marksističke zablude da ekonomski interesi svagda bitno određuju politiku, vjerovala je da treba što više, dugoročno, vezivati Putina uz zapadnoevropsku ekonomiju. Uživajući pritom – na čelu „evropske lokomotive“ – u privilegijama koje je odatle izvlačila. Ponajprije kada je riječ o nafti i plinu, dakako – ali i kada je riječ o rapidnome širenju, i produbljivanju, ruskoga tržišta za neke od paradnih njemačkih eksportnih proizvoda, automobile…”, kaže profesor Puhovski.
Oba su se ova kraka spojila u recentnoj taktici radikalne desnice koje živi od izmišljanja ili barem histeričnoga preuveličavanja opasnosti koje za „domicilno pučanstvo“ nastaju dugotrajnim boravkom tolikih inovjeraca u „nekada samo našoj domovini“.
“Šampiona energičnoga čišćenja vlastite zemlje od vanjskih opasnosti, uključujući u njih i „amerikanizirani globalizam“, desnica posvuda u Evropi vidi upravo u Putinu, čovjeku koji je „uvijek pripravan lupiti šakom o stol“. To su, na žalost, neke od sjenki koje je razdoblje Angele Merkel bacilo na Evropu. Razdoblje debelih krava, za koji je nedvojbeno bila itekako zaslužna, već je – gotovo kao u originalnoj pripovijesti iz „Knjige postanka“ – posve zaboravljen. Pa, posvuda traže nove lidere – novu Angelu Merkel?”, zaključuje profesor Puhovski.
