Nagrada je priznanje, ali i odgovornost: „Dobiti nagradu znači dobiti i odličje, ali i dobiti metu na sebi“
Roman „Lavanda, petrolej“ autora Almira Imširevića dobitnik je književne nagrade „Meša Selimović“, koja je dodijeljena u Tuzli u sklopu tradicionalnih regionalnih književnih susreta. Odluku je donio žiri kojim je predsjedao Emir Imamović Pirke, a koji je ovogodišnju književnu produkciju ocijenio iznimno kvalitetnom, istaknuvši kako je izbor pobjedničkog romana bio posebno zahtjevan.
Za Almira Imširevića ovo je prva književna nagrada za prozu, nakon brojnih priznanja koja je tijekom dosadašnje karijere dobio za dramsko stvaralaštvo. Ističe kako nagradu doživljava kao ulazak među ozbiljne pisce, ali i kao odgovornost koja dolazi s takvim priznanjem.
„Maločas sam rekao da nemam s čim usporediti, jer je činjenica da je ovo moja prva književna nagrada kada je proza u pitanju. Imao sam sreću do sada, i to želim kasnije spomenuti, da sam primio sve one nagrade iz kazališta koje pripadaju dramskim piscima, sve one nagrade koje postoje u BiH. Nekako ovaj ulazak smatram ulaskom među ozbiljne pisce. I znam koji teret sve to nosi. Zaista, nije to samo fraza, svjestan sam ja kako je dobiti nagradu, a nije to samo naša osobina, nije samo u BiH, reagiraju tako i slično u drugim državama.”
Dobiti nagradu, kaže, znači dobiti i odličje, ali i dobiti metu na sebi.
“Tako da je meni ovo sjajna vježba da vidim kako se ja dobro nosim sa svim onim što dolazi. Roman će ostati isti, ali vjerujem da će se odnos prema njemu promijeniti. Nagrade znače da će vas mnogi ljudi početi pozornije čitati, tražeći sve pogreške i mane. I ja se tome radujem“, kazao je Imširević.
Govoreći o značaju nagrade „Meša Selimović“ za književnost u Bosni i Hercegovini i regiji, Imširević je naglasio kako se ozbiljnost jedne zemlje, među ostalim, mjeri i ozbiljnošću njezinih kulturnih manifestacija.
„Ja ne znam za važniju nagradu u BiH i ozbiljnost zemlje zaista se mjeri ozbiljnošću ovakvih manifestacija i ovakvih nagrada. I svjestan sam svih onih problema koje su ovih godina nekada preuveličavali, nekada prepoznavali, kako ljudi iz književnosti, tako i ljudi iz medija. Mislim da od toga nisu izliječeni nijedan festival, nijedna manifestacija. U ovoj sredini, očito, dječje bolesti traju dulje nego inače.
Jedina strašna stvar je što, da sada budem onako malo zlovoljan, dječje bolesti nekada znaju završiti kobno. Ja se nadam i vjerujem da, kada je u pitanju nagrada ‘Meša Selimović’, to neće dovesti do toga“, istaknuo je Imširević.
Objašnjavajući naslov romana „Lavanda, petrolej“, koji na prvi pogled spaja dva naizgled nespojiva pojma, autor je govorio o prostoru Bosne i Hercegovine kao mjestu susreta različitosti.
„Kad živite u BiH, ja još nisam siguran što su nespojivi pojmovi. Mi živimo na prostoru na kojem se dodiruju stvari koje se ne dodiruju na drugim mjestima. Ili se ne dodiruju ili se manje dodiruju. Zato sam ja jako često svoj roman opisivao kao estuarij. To je ono, kako kažu geografi, mjesto gdje se dodiruju slana i slatka voda. Ne miješaju se, ali se dodiruju”, ističe Imširević.
Međutim, stvar koju zaboravljamo jest da su takva mjesta, barem u prirodi, najplodnija mjesta. A mi to često doživljavamo kao problem. Pa onda imamo Mostar u kojem se dodiruju slano i slatko. Sarajevo prolazi isto to, gotovo svaki grad u BiH.
“A čime sam bio nadahnut? Prostom činjenicom da sam određeno razdoblje devedesetih godina živio na sarajevskoj adresi. Da sam, kojim slučajem, ili možda srećom, imao stan u Parizu, možda bih pisao o životu balerina. Ne želim se pitati zašto su ovo danas moje teme.”
Brani to, kaže, i pred mladim ljudima koji imaju pravo s gađenjem gledati na predstave i knjige koje stalno govore o ratu.
“Najčešće je rat postao naša dijagnoza. Ja to često spominjem kao što vam liječnik izmjeri razinu šećera u krvi. Mi sada imamo određenu razinu rata koju nosimo, pa je možete gotovo izmjeriti. Sada je jedino pitanje koja je dopuštena količina toga, hoće li ta razina porasti ili pasti ispod određene mjere. Kod mene je očito na nekoj opasnoj granici“, kazao je dobitnik nagrade.
Predsjednik žirija Emir Imamović Pirke istaknuo je kako je ovogodišnja književna produkcija bila iznimno snažna, zbog čega je odluka o nagrađenom romanu bila posebno teška. Kako je naveo, da su propozicije dopuštale, u finalu bi se našlo i više od pet romana, a kvaliteta nominiranih djela bila je takva da bi, prema njegovim riječima, bilo opravdano nagraditi i više autora.
„Da je bilo moguće, mi bismo u finalu imali sedam, a ne pet romana, ali propozicije to ne dopuštaju. Da je bilo moguće, kao što nije, možda bismo podijelili ovu nagradu. Na kraju smo donijeli odluku kojom smo zadovoljni, kao što bismo zapravo bili zadovoljni i nekom drugom. Rijetko se dogodilo, koliko ja pratim i sudjelujem na ovim susretima, da godina bude književno toliko potentna i kvalitetna da je istodobno grijeh ne nagraditi sve ove ostale romane. Zaista, jedino je moguće nagraditi ovaj koji smo mi odabrali.”
Zašto se izdvaja? Po čemu se izdvaja?
“Prvo, kada bismo ga uopće uspoređivali s ostalim knjigama, to bi zvučalo kao da uspoređujem skijaške skokove i umjetničko klizanje. Te knjige povezuje činjenica da su knjige. To su, dakle, sjajni romani, a pobjednički roman, osim što ga je napisao vješt i talentiran pisac, jest manifestacija ekonomičnosti teksta u pisanju velike priče.”
Roman “Lavanda, petrolej” počinje 1954. godine prošlog stoljeća, a završava devedesetih godina, također prošlog stoljeća, i sve je to, cijeli jedan ljudski život, sa svim što ga čini, stalo na stotinjak stranica čistog proznog teksta.
Dakle, to je manifestacija majstorstva, i spisateljskog, i pripovjedačkog, i dramaturškog. To je knjiga koja se ne da ispustiti, koja izaziva mnoštvo različitih emocija, od nostalgije do bijesa i radosti, da bi onim završnim pokrila sve druge i kod čitatelja izazvala osjećaj čiste, neizlječive boli.
“Odluka nije bila jednoglasna. Kolega Mile Stojić izuzeo se iz glasovanja jer smatra da je najbolji roman u prošloj godini ‘Mali roman o tišini’ Semezdina Mehmedinovića. Mi smo mislili da bi nominacija i eventualno nagrađivanje te knjige bili sukob interesa jer je Semezdin predsjedavao ovim žirijem do 19. lipnja ove godine. Tri prema jedan, dakle, konačna je bila odluka koju smo donijeli, uz jedan izuzeti glas”, kaže Emir Imamović.
Regionalna književnost pokazuje se sjajnom, ali pokazuje i da je pišu ljudi koji žive na prostoru zarobljenom prošlošću, a ta prošlost više nije samo naša ekskluzivna muka, ona je danas globalna. “Tko je taj čovjek”, primjerice, roman Borisa Dežulovića, može komotno pripadati velikim njemačkim romanima prošlog i ovog stoljeća.
“Rt” Saše Ilića na neki način također govori o traumatičnim trenucima iz prošlosti. Darko Tuševljaković piše o traumi egzila. Gabriela Rukelj-Krašković o životu omeđenom bolestima, disfunkcionalnim obiteljima, alkoholizmom i cvijećem.
“Almir u konačnici priča priču o pripadnicima jednog naroda u jednoj zemlji u kojoj se godinama i desetljećima činilo kako samo sutra može biti bolje, da bi onda sve to završilo na, kako kaže Damir Avdić, ‘grahu na dva flora’, pred streljačkim strojevima i u masovnim grobnicama“, kazao je Imamović.
O značaju regionalnih književnih susreta i nagrade govorio je i gradonačelnik Tuzle Zijad Lugavić, istaknuvši kako ova manifestacija već četvrt stoljeća okuplja književnike iz različitih zemalja i otvara prostor za predstavljanje različitih pogleda, iskustava i književnih tema.
„Od 2021. godine do danas, 25 godina realizacije najznačajnijih i najvećih regionalnih književnih susreta povezalo se u Tuzli s nagradom “Meša Selimović”. Pokazali smo koliko je književnost važna, koliko je važno pisanje, koliko je važno izraziti svoje emocije kroz knjige i upoznati širu publiku s time. Koliko je važno da, evo, književnici iz četiri različite države iz okruženja dođu na književne susrete kako bi promovirali i predstavili svoje viđenje određene problematike. I na kraju se sve svede na to da smo mi veoma slični, iako imamo različite poglede, ali da je ono najvažnije naše bogatstvo različitosti koje nas zajedno spaja, koje nas ujedinjuje i u kojem zajedno možemo graditi perspektivnu budućnost. Siguran sam da ćemo i u narednih 25 godina zajedno obilježiti i 50. obljetnicu naših književnih susreta. Kultura je očigledno ogledalo svakog društva i u tom kontekstu naša je obveza razvijati područje kulture, ulagati u njega koliko god možemo, ulagati u mlade i približiti im taj segment, a s druge strane omogućiti im da se i sami pokažu, da se međusobno druže, grade to jedinstvo, zajedničku snagu i zajedničku mrežu u području kulture na ovim našim prostorima“, kazao je Lugavić.
Dodjelom nagrade „Meša Selimović“ Tuzla je još jednom potvrdila značaj regionalnog književnog okupljanja i prostora u kojem književnost povezuje različita iskustva, jezike i društva. Ovogodišnji laureat Almir Imširević romanom „Lavanda, petrolej“ ispričao je priču o vremenu, ljudima i prostoru čije se rane, kako je i sam istaknuo, još uvijek nose kao dio kolektivnog iskustva.
Maja Nikolić