Kada sam bila mala imala sam dvije izmišljenje prijateljice. To izmišljanje prijatelja je odraslima iz moje okoline bilo toliko strašno, pa sam o njima pričala isključivo baki. Zvale su se Tanja i Cica. Tanja je radila u kancelariji, imala je dugu, plavu kosu, voljela je pse i cigarete. Uvijek je govorila da uvijek govori samo ono što misli na šta je Cica vrtila glavom znajući da je to tačno samo u slučajevima kada joj se rečeno ne može obiti od glavu. Cica je bila crvenokosa i radila je za šivaćom mašinom. Prsti su joj bili izbodeni iglama, uvijek se žalila na kolegice i sitne, fabričke spletkice, ali se nikad nije usudila zauzeti za sebe. Izmislila sam ih na osnovu maminih priča iz fabrike. Njih su dvije bile dio mog života u ratnom periodu, jer tad u mom zaseoku uopšte nije bilo djece, pa nije ni čudo što su mi izmišljene prijateljice bile odrasle. Oblačila sam mamine štikle i išla uz sokak da se kao nađem s njima. Te su mi štikle bile poput ulaznice za njihov svijet odraslih. Kasnije se Suzana, moja prva komšinica, inače mlađa od mene dvije godine, vratila, pa sam se počela družiti s njom i izmišljene prijateljice mi više nisu bile potrebne. Suzani sam uredno prešutala Tanju i Cicu, ali sam joj svakodnevno donosila priče iz školskih klupa što se njoj mnogo dopadalo, jer još uvijek nije bila školarac. Kada je ona krenula u školu, naši su razgovori postajali ozbiljniji. Ponekad sam se znala zapitati da li bi se Suzana i ja uopšte i družile da nismo komšinice. U školi sam se najviše družila sa Renatom i to je druženje trajalo sve do kraja osnovne škole. Nakon osnovne škole sam poželjela da se vrate izmišljene Tanja i Cica, jer su tih godina bili aktuelni stečajevi i mnoge su fabrike su zatvorene, a radnici su ostajali masovno bez posla. Htjela sam ih utješiti i reći im da će biti bolje. Polaskom u srednju školu i djetinjstvo je polako, ali sigurno odlazilo u stečaj. Stečajnom sam upravniku prišila lice profesora koji mi je dao prvu jedinicu u srednjoj. Onda mi se počelo sviđati što rastem i što me odrasli počinju shvatati za ozbiljno, pa sam tu odraslost morala nekako uglaviti u svoj karakter. Bio je to naporan rad koji je zahtijevao da se, na primjer, ne ljutim na profesore kada mi daju zasluženu jedinicu jer sam nekome šaptala tokom usmenog odgovora. Šaptati nisam nikad prestala, ali sam stoički i bez gorčine podnosila kazne sve dok su te kazne bile srazmjerne (ne)djelu. Kada sam prerasla srednju školu, odlučila sam nastaviti školovanje. Ustvari to i nije bila odluka, jer sam još kao mala konstruišući karaktere Tanje i Cice znala da je to logičan slijed događaja. Na fakultetu sam dobila slobodu da raspoređujem svoje vrijeme kako ja želim, pa sam, ponutkana srednjoškolskim greškama, učila svaki dan po dva sata znajući da se najbolje razvijam ako držim kontinuitet. Tokom tih godina sam upoznala divne ljude, a sa nekima sam i danas u kontaktu iako nemamo onaj kontinuitet studentske komunikacije. Bilo kako bilo, u svakom sam periodu odrastanja dopuštala životu da ispiše fantastične priče prepuštajući se druženju bez ikakvog kalkulisanja oko toga šta će biti sutra. Samo se ponekad u noćima kada mi san ni naopako neće na oči zapitam kakve li bi bile moje izmišljene prijateljice da nije bilo onog nesretnog rata koji je svu djecu iz komšiluka odveo tamo gdje nijedno dijete ne zna ni šta je stečaj ni kako se zove stečajni upravnik kojeg roditelji danima pokušavaju dobiti na telefon.
