Svaki Badnjak i Božić u mojoj rodbini počinje sjećanjem starijih na Rudolfa Rudu Tadića, mlađeg brata mog djeda Bože.
Poslije uspješno završene srednje Ekonomske škole u Tuzli striko Rudolf je prodao svoju očevinu u dolini Spreče i s Par Sela se odselio prema Banovićima u selo Požar, na Petarac, kako bi tu okušao sreću; pokušao stvoriti gazdinstvo po ugledu na svoje pretke. Poslovan, vrijedan i vješt, sagradio je veliku kuću u kojoj je otvorio dućan i bavio se trgovinom. Držao pčele i prodavao med. Izgradio je i pozamašnu kačaru, pekao i prodavao rakiju. Držao kafanu. Plaćao radnike i sluge. Imao konje i zapregu. Zasnovao utjecajno gospodarstvo na svom plodonosnom posjedu. Privređivao, proširivao, stjecao kao braća i stričevi mu na Par Selu, u Dubravama, Živinicama i Tuzli. Uz mukotrpan rad i samoprijegor, Ruda se nastavio usavršavati čitanjem i samostudiranjem usprkos primicanju Drugog svjetskog rata. Supruga Ela, tuzlanska gospođa građanka, nije željela živjeti na selu; uveliko se već bila natrošila, nauživala po svom planu, iskoristila ga, ostavila ga i otišla vođena svojim požudama.
U ratnom nevremenu, po zimi, noću, Prijatelj je Rudolfa zaustavljao da prenoći kod njega ali je Ruda žurio svojoj kući na Petarcu, gdje mu je majka Delfa čuvala sinčića Zlatka. S grupom seljana iznenada je Rudolf naišao na neočekivanu, prikrivenu njemačku Patrolu na okupiranom zavičajnom prostoru. Pri fašističkoj komandi da pokažu propusnicu, jedan od seljana je u zabuni od straha izvadio i pokazao: Smrt fašizmu, sloboda narodu! što je razbješnjelo nacističke vojnike. Ruda je na njemačkom pokušao objasniti zabune pri prolasku različitih straža i patrola te moliti za njihove živote ali su ih Nijemci sve odmah strijeljali i pogubili pred Badnjak 1943. godine.
Tridesetdvogodišnjeg striku Rudu su sahranili majka mu Delfa i brat mu Božo sa ostalom braćom na Rimokatoličkom groblju u Gornjim Živinicama na drugi dan Božića. Zbog ratom porušenog mosta na Spreči sprovod se nije mogao obaviti u njegovom rodnom Par Selu. Šestogodišnji sin Zlatko, ratno siroče, je na ukopu molio:
Nemojte mog tatu stavljati u zemlju! Biće mu zima…
Udovica Ela nije prisustvovala pogrebu nego se ustremila na brzu rasprodaju Rudine imovine ali su Tadići sa sudskim vještacima zaustavili dok sin ne bude punoljetan. Iznajmljivanje očeve kuće, prihodi sa i od očevog bogatog imanja te ratna školarina i stipendija pomogli su Rudinom sinu jedincu da se školuje, da stane na svoje noge, da uspije u životu. (Gospođa građanka je našla sebi ravnog – jednog Gospodina građanina iz Bijeljine).
Zlatko je završio stomatologiju u Zagrebu i Beogradu a specijalizirao u Švicarskoj, o čemu je rodbina čitala u Areni. Zlatko, poznati privatni zubar, ima pacijente iz cijelog svijeta. Zaljubljenici u hrvatsku obalu Jadranskog mora, dolaze ljetovati na makarsku Rivijeru pa kod njega na zubarske usluge. Svoju mamu i tog njezinog drugog muža je obožavao, pod njezinim utjecajem.
Djed Božo, baba Kaja i ujak Ivica Braco su decenijama čuvali bijelu svilenu košulju sa ostacima krvi koju je nesretni Ruda imao na sebi kad je bio ubijen; oplakivali je i molili se ispred nje. U našoj kući u Živinicama sestra i ja od ranog djetinjstva pravimo etnološki muzejčić od svega čuvanog na tavanu i u podrumu, prikupljenog od rodbine, kupljenog u zavičaju: tkalački stan, narodne nošnje, torbak, novčanici, šargija, dvojnice, prele, vretena, dec, zemljani ćupovi i ćase, bakrene tepsije, drveni čanci, čabrići, kutljače, škrinja, trlica, grebenača, burence, sepetić, solanica, ćurak, stolko, ključ, bešika… Zdušno nam pomažu u tome i mamina i tatina strana. U mnoštvu starinskih uščuvanih uzoraka dominira drveni sanduk za knjige od maminog strike Rude koji je bila donijela njegova majka Delfa, moja prababa, u svojoj komori od svojih roditelja iz Kovačevića s Ljubača. Ostatak papira sa strikinim krasopisanim rasporedom sati iz tuzlanske Ekonomske škole, zalijepljenim na unutarnjoj strani poklopa, za mene je SVETINJA!!!
U sanduk pohranjujem svoje spomenare, dnevnike, crteže, najljepše ukrašene školske bilježnice, rođendanske čestitke, presovano cvijeće i djetelinke sa četiri listića, salvete, slikovnice dobivene davno za nagrade za odličan uspjeh na kraju školskih godina, knjige dobivene na dar, pjesme, priče i skice, oslikane kajdanke, vezene miljetiće, gramofonske ploče i magnetofonske vrpce, fotografije te razglednice koje nam je moj tata Mijo nekad slao iz Njemačke.
Striko Rudolf Tadić (5. VII. 1911. – 22. XII. 1943.) volio je crtati, čitati, pisati… Bio je oličenje zdravlja, snage, vrednoće, ljepote, pameti, učenosti, poštenja i ugleda. Čast mi čini rodbinska odluka da meni daruju strikin sanduk za knjige i njegov drveni izrezbareni štap koji izgleda kao vinova loza penjačica sa grozdovima a drška, ručka, je u obliku šake koja drži novčanik. Umjetnička izrada. Ovo nasljeđe me čini ponosnom! Inspirira me i obavezuje da marljivo nastavim strikino nezavršeno djelo.
Živinice i Makarska, 1981.
Proteklih četrdeset godina ja na svoj način nastavljam tradiciju pa za svaki Badnjak i Božić zbrajam darove: koliko sam novih knjiga pročitala, koliko sam još pjesama i priča napisala o svom zavičaju i svojoj rodbini, koliko sam nastupa imala na kojima sam dragovoljno predstavljala bosanskohercegovačku i hrvatsku tradiciju i kulturu… Na ovaj način održavam rodbinsko sjećanje na tragičnog striku Rudolfa, nastavljam njegovo nezavršeno djelo i trudim se ispuniti ga.
Ljerka Lukić, književnica porijeklom iz Živinica
Fotografije:
- Rudolf Tadić na konjskim kolima sa bratom Iljom, nekad prije 1943.
- Rudolf Tadić, portret, nekad prije 1943.
- Ljerka Lukić s mamom Ružicom na grobu strike Rude, Rimokatoličko groblje, Gornje Živinice, 2018.
- Umjetnički štap strike Rude.
