Veče uoči svete Lucije naš je topli dom mirisao na svečano. Mama bi zastrla sto najljepšim stoljnjakom i stavila meso da se prži. Džezva puna vrele vode je čamila na kraju plata i čekala prve goste, samo je namakneš na sredinu plata i zaliješ kafu. Tada su zime dolazile ranije nego sad, pa je za svetu Luciju bilo snijega meščini više nego na Božić.
Pošto se na imendane nikad nije pozivalo u podmajevičkom kraju, ko će doći je uvijek bilo iznenađenje. Redovni gosti, koje ni najveća vijavica nije mogla omesti u nakani, bili su Vinko Jelkić zvani Puškar, njegova žena Ljuba Vinkovica i njena rodica Karlovica s Planinke kojoj ni danas dan ne znam kršteno ime. Vinko bi obavezno ponio i svoju šargiju koju je nosio pod kaputom štiteči je od nemilosrdnog, majevičkog snijega i čini se da je samo njemu bilo dozvoljeno u našoj kući svirati i pjevati tokom adventa. Mi djeca smo negodovali zbog toga, jer nismo smjeli ni pjevušiti tokom tog perioda, a kamoli pustiti muziku, ali su stariji itekako ignorisali to naše negodovanje, pa se mamin imendan svake godine pretvarao u pravu gozbu za sva čula. Vinko bi, čim uđe u kuću, oko sebe okupio nas djecu i povadio iz unutrašnjeg džepa kaputa šećerke. On je inače svaki slatkiš zvao šećerka. Uvijek je nosio šešir za koji je bilo zadjeveno paunovo pero, pričao kako ima lovačku pušku okačenu iznad vrata, kako ga je nekad davno Titina milicija prebila na mrtvo i kako mu lijepo pristaje narodna nošnja jer je tanak i visok i ima uzak struk k’o osa. Njegova žena je, za razliku od njega, bila niska, punačka, tiha i uvijek spremna za saradnju sa djecom. Nerijetko nam je ispunjavala sitne željice.
Kada bismo je sretali u putu dok vodi svoju kozu na ispašu, izražavali smo želju da i mi provodamo kozu na što bi nam ona davala kanapu u sitne šakice i prije nego izgovorimo želju do kraja. A kada bi Vinko zasvirao na svojoj šargiji uoči svete Lucije, inače tihana Vinkovica bi zapjevala i otkrivala raskoš svog glasa, a za njom bi se uključivala i Karlovica.
Pjesma bi se orila iz našeg toplog doma do kasno u noć, a sa jelom bi se prekidalo tik prije ponoći, jer se za svetu Luciju obavezno moralo postiti. I tako svake godine. Vinko nije dugo živio i sva svečanost maminog imendana se nekako raspršila kada je on umro. Slavilo se i nakon njegove smrti, ali to više jednostavno nije bilo to.
Mi djeca smo mislili da su odrasli predosjetili da nas Vinko neće dugo uveseljavati, pa da su zbog toga kršili pravilo “u adventu i korizmi nema pjesme”. A uspomene na Vinka svake svete Lucije biju dušu, tako jako biju, ma biju k’o Titina milicija.
