Ivo Nikolić proveo je cijeli radni vijek u rudniku Lipnica u Tuzli. Kao jamski radnik i danas se, na spomendan Svete Barbare, zaštitnice rudara prisjeća teškog rudarskog posla, ali i zadovoljstva, jer su rudnici uvijek bila okosnica industrijskog razvoja tuzlanskog kraja.
Ivo je već s 18 godina počeo raditi 1973. godine i kaže da su rudari bili više cijenjeni nekada, prije svega kao ljudi kojima ništa nije smjelo faliti.
„Rudnik Lipnica je bio veoma bogat rudom, ali su ga vrlo brzo zatvorili. Ugalj se uglavnom ručno iskopavao. Radili smo i krocama i onda bi ugalj padao kao neka stijena. Nekada je bilo stvarno teških dana, a bilo je i dana kada se normalno radilo. Najgore je bilo kada je kiša, onda se stvara velika vlaga, provali voda, blato i gotovo bude nemoguće raditi, ali moralo se iskopavati. O rudarima je puno toga zavisilo“, priča Ivo za Hrvatski glasnik.
Svako jutro silazilo bi se 1500 metara pod zemlju, a išlo se i po dva sata u jamu pješice.
„Siđemo u jamu, malo se odmorimo i nastavljamo s poslom. A kada bismo silazili u jamu nosili smo i po 25 kg baruta. Bilo je teško, ali se radilo, nije se čovjek mogao toliko žaliti. Mi smo proizvodili ugalj za Termoelektranu i za privatna lica, a dolazili su kamioni po ugalj od svakud, iz Srbije, Hrvatske… znalo je biti i po 700 metara uzduž parkiranih kamiona koji su čekali na utovar uglja, a znali su po nekoliko dana ispred čekati“, kaže Ivo Nikolić.
Dok je on radio u jami, njegova dnevna norma je bila 13 tona iskopanog uglja.
„Ili ako nas je četvorica, kažu nam danas morate ispuniti normu od 60 tona. Ako iskopamo više, dobro i jeste, ako ne dobijemo prebačaj ili ostajemo dok ne završimo. Rudarski kruh je kruh s devet kora, kakvih sedam.“
Dodaje da su povrede na radu bile veoma česte i teške. Ivo je i sam jednom bio povrijeđen.
„Bilo je zatvaranja ljudi pri otkupu pa je onda dolazila četa za spašavanje kako bi izbavila ljude. Bilo je svega, nažalost bilo je i mrtvih. Težak je posao, jer neki ljudi se više nikada nisu mogli vratiti u jamu, a svaki dan nam je život bio u Božjim rukama. Ideš u jamu, ne znaš hoćeš lis e iz nje više vratiti“, priča umirovljeni rudar Ivo.
On danas budno prati borbu rudara za prava.
„I prije je bilo teško, ali smo bili zakonski bolje zaštićeni. Imali smo zagarantirana prava, nije nam se moglo prijetiti otpuštanjima. Mi smo prije imali i hranu, restoran u jami, dolazilo nam je kuhanje u jamu, a sada to nije tako. Odlazili smo na more u Podgoru, tamo su bili naši hoteli poznati, odlični hoteli. Bojim se da je danas to drugačije i da rudari nemaju nikakva prava“, ističe Ivo.
Danas rudarima nije lako i na ulici pokušavaju spasiti svoja radna mjesta dok im se prijeti otpuštanjima.
„Nije im nimalo jednostavno. I potpuno su upravo što se ovako bore za sebe i treba se udovoljiti njihovim zahtjevima. Rudarima su uvijek bile male startne osnove na osnovu kojih nam se uplaćivalo penzijsko osiguranje i zato su nam penzije male. Uredu je u potpunosti što traže da im se startna osnova poveća na 1000 KM, jer tako će moći imati i dobre penzije. I ja sam imao dobru plaču, ali naša je osnovica uvijek bila mala i sad imam malu plaču. Mi smo tada šutjeli, a da smo Bogdom se borili za bolje uvjete“, smatra Nikolić.
Štrajkovi rudara su bili i prijašnjih godina, ali su se rudari i tada brzo povlačili.
„Bilo bi dobro da ovi rudari ustraju u borbi, da se ne zadovolje s ono malo što im obećaju. Rudnici su važni, u rudnike treba ulagati. Rudarima treba dati bolje mašine, bolju opremu, dati im sigurnost. Od rudnika svugdje u svijetu svaka država ima koristi. I naša država ima koristi od rudnika, vidimo i sami. Što bi oni bez rudnika i rudara“, poručuje ovaj rudar koji je ujedno bio i branitelj BiH u proteklom ratu.
Danas svi rudnici vape za jamskim rudarima, a rijetko tko više želi u jamu.
„Neće niko. Danas su djeca školovana i pismena. I upravu su, neka uče škole da budu neko i nešto. Taj rudarski posao je jako težak i život ti svaki dan visi o koncu“, kaže Ivo.
Prisjeća se ipak lijepih vremena tijekom svog rudarskog radnog vijeka i kaže da su svi voljeli proslavljati dan rudara, da su se rudari međusobno družili i poštovali, odlazili jedni drugima.
Danas na spomendan Svete Barbare, zaštitnice rudara, Ivo Nikolić kaže da se i sam svaki dan molio pred ulazak u jamu.
„Spomeneš se Boga, pomoliš i ideš u jamu. Treba sve polako i ne treba srljati, jer čovjek snuje, a Bog određuje. Hvala Bogu i Svetoj Barbari što su me sačuvali da sam cijeli život mogao raditi u jami. Gdje sam započeo, odatle sam otišao i u penziju“, zaključuje Ivo Nikolić, u razgovoru za Hrvatski glasnik.
(HG)
