Ana Kotur Erkić, istaknuta borkinja za ljudska prava, a posebica za prava djece s poteškoćama u razvoju, dobitnica brojnih nagrada i priznanja oglasila se na svom facebook profilu u povodu Međunarodnog dana osoba s invaliditetom:
Za svojih 30 godina s invaliditetom, odabrala sam, po prvi put, da ne učestvujem ni u kakvim obilježavanjima trećeg decembra.
Rezolucijom Generalne skupštine Ujedinjenih nacija 47/3 iz 1992.godine, ovaj dan je ustanovljen kao Međunarodni dan osoba s invaliditetom. I da ne bude zabune, ne odbijam da učestvujem u ovom aspektu toga, već u lakrdiji koju smo od njega napravili težeći da u Bosni i Hercegovini i givikt pokvarimo.
Čestitam, na opštem nivou smo to uspjeli! Na individualnom, da je makar i crno pod noktom bio, nećemo.
Odbijam da učestvujem u:
– pozajmljenom glasu osoba s invaliditetom kojekakvim NVO svaštojedima, za dobro projektno uhljebljenje
– aktivnostima koje organizuju ‘reprezentativne’ organizacije OSI, čija se reprezentativnost ogleda isključivo u starosti pečata na rješenju o registraciji
– opštoj kuknjavi o tome kako nam je loše, bez da je osoba s invaliditetom ili organizacija osoba s invaliditetom napravila ijedan iskorak ka boljem u toku godine nepristajanjem na kalup
– slikanju sa nosiocima različitih funkcija i političkim aktivistima koji se samo na današnji dan slikaju sa osobama s invaliditetom, uz tipsko ponavljanje floskula kako je napravljen iskorak u ne znam čemu, bez da smo iskorak čuli, vidjeli ili doživjeli
– razjedinjenosti pokreta osoba s invaliditetom gdje ruka ruku mije, i ko to umije – njemu dvije!
– slijeganju ramenima na sva zdravorazumska pitanja o tome zašto svi društveni procesi ne uključuju i pitanje invaliditeta kao sociološkog fenomena
– diskriminaciji koju prećutkujemo da bismo nešto nekad i dobili i tišini kad nas suoče sa korijenima problema, kao osobe s invaliditetom, kao predstavnike populacije i kao društvo u cjelini
– smješkanju za masku, jer nam se sviđaju svjetla reflektora, da bismo nakon skidanja kostima bili bosi, goli, gladni i smrznuti
– obmanjivanju javnosti da nam dobro ide u životu s invaliditetom, jer invaliditet nije pitanje dijagnoza i onesposobljenja, već prilagođavanja koje u školstvu, zdravtsvu, zapošljavanju, javnom prevozu, uslugama javnih institucija, kulturi, sportu i životu u svim njegovim pojavnim oblicima – nemamo i na njima samo projektno radimo
– stvaranju monopola nad invaliditetom, koji nas koči decenijama unazad i decenijama koje će se dešavati nakon nas, jer invaliditet ima onoliko oblika koliko osoba s invaliditetom na svijetu ima
– sitnom ćaru i interesu
Ovim, posebno priznanje odajem:
– snazi svake osobe s invaliditetom koju ima kad zastupa svoja prava
– snazi svakog čovjeka koji u porodici ima osobu s invaliditetom i ne odustane od svog jer je koncept neprihvatanja invaliditeta na snazi
– upornosti kojoj nas invaliditet nauči i koju ne izgubimo u hodu
– želji za boljim sutra svih nas koji‚si međusobno stisnemo ruku kad se treći decembar otpiše u juče, a ustanemo sa svim izazovima koje smo imali i prije njega
– prijateljstvu, savezništvu i zajedništvu koje uspješni pojedinci u putovanju zvanom inkluzija baštine
– karakteru, moralu i ljudskosti koja sve ljude koji žive inkluziju dočeka svakog dana u ogledalu
Neka svaki dan, po našem izboru, bude treći decembar po prihvatanju, poštovanju i posmatranju invaliditeta kroz prizmu ljudskih prava, pa će kamere i mikrofoni upaljeni ovog trećeg decembra biti prirodan slijed stvari.
Do tad, treći decembar bosanskohercegovački mentalitet ne poznaje i nema pravo da ga karikira.
