U Domu za djecu bez roditeljskog staranja Tuzla trenutno je na smještaju 56 djece kojima zaposlenici ove ustanove pružaju dom, sigurnost i ljubav.
Vršilac dužnosti direktora Doma za djecu bez roditeljskog staranja Amir Muharemović nastoji preventivno raditi sa Ministarstvom socijalnog rada Tuzlanskog kantona, kroz centre za socijalni rad, kako bi u ovu ustanovu dolazilo manje djece zbog siromaštva. Osim siromaštva, drugi razlog dolaska djece u ovu ustanovu je obiteljska disfunkcija.
“Mi smo u okviru naše ustanove razvili jedan servis, koji zbog pandemije ne funkcioniše u punom kapacitetu. To jeste da se radi i sa djecom i sa kompletnom porodicom kako bi se stvorila što povoljnija klima da ne dođe do razdvajanja”, izjavio je Muharemović za Fenu.
Tuzlanski kanton prednjači po pitanju udomiteljstva, odnosno da dijete odrasta u obitelji koja mu je odlučila osigurati dom. Koliko je takvih slučajeva u Domu za djecu bez roditeljske skrbi nije poznato jer lokalni centri za socijalni rad vode evidenciju djece u udomiteljskim obiteljima.
Osim klasičnog studentskog smještaja, ova ustanova ima i prihvatilišta za djecu koja su zatečena u prosjačenju. Sklonište traje tri mjeseca, a za to vrijeme se koriste različiti mehanizmi pritiska na nadležne institucije i biološku obitelj, kako bi se stvorili uvjeti za povratak djeteta u zajednicu.
“Jedan od servisa je i materinski dom. Kroz predhodnih nekoliko godina, koliko funkcioniše, mi smo imali 14 majki s bebama. Smještaju se majke sa tek rođenom djecom, odnosno sa djecom do godinu dana kako ne bi došlo do razdvajanja između majke i djeteta”, izjavio je Muharemović.
U tih godinu dana razvija se veza između majke i djeteta, što otežava napuštanje djeteta nakon godinu dana provedenih zajedno u takvoj ustanovi.
Prema zakonima u BiH, djeca nakon 18. godine moraju napustiti Dom za djecu bez roditeljskog staranja, bez obzira na to imaju li kuda. Međutim, djeca iz Tuzle ne izlaze na ulice.
“Mi smo razvili tim stručnjaka koji će tu djecu pratiti naredne dvije do tri godine. Sistemski ništa nije riješeno, mi vlastitim snagama uspijemo obezbijediti da djeca dobiju priliku za novi početak”, ističe Muharemović.
Riječ je o privatnim vezama, tvrtkama koje pomažu djeci iz doma plaćajući smještaj po izlasku iz ove ustanove, organizacijama koje pružaju edukaciju i usavršavanje mladih.
“Meni nije teško pokucati na bilo čija vrata i tražiti ono što djeci treba”, kaže Muharemović.
Iz ove ustanove nastavu u Zavodu za odgoj i obrazovanje osoba s teškoćama u razvoju pohađa osmero djece.
“Imamo stručni kadar koji radi s djecom koja imaju problem. Uspješno se nosimo s tim”, dodao je.
Tajna ljubavi, prijateljstva i poštovanja između zaposlenika i djece u Domu bez roditeljske skrbi leži u tome što je ova ustanova otvorena lokalnoj zajednici. Djeca sudjeluju u društvenim aktivnostima, njihovi školski prijatelji mogu doći ovdje u posjet, proslaviti rođendan ili napraviti zadaću. Slastice koje imaju kod kuće često dijele s drugim mališanima u svojim školama jer je darivanje znak pažnje i ljubavi.
“Mi želimo bez ikakve naknade, uraditi nešto za lokalnu zajednicu i onda to ljudi prepoznaju i sami kasnije i dođu. Naročito su to dani darivanja pred praznike, kad mnogo tih ljudi dođe”, izjavio je Muharemović.
