Razgovarala: Maja Nikolić
HG: Kao umjetnička voditeljica kolonije “1500 godina stara kaštelanska maslina”, kako biste opisali njezin osnovni koncept i umjetničku filozofiju?
PERDIĆ: Kiparsko- slikarska kolonija ˝1500 godina stara kaštelanska maslina- zaštićeni spomenik prirode Kaštela˝ pokrenuta je s ciljem očuvanja i promocije jednog nesvakidašnjeg stabla, koje je oko sebe okupilo sve one koji se o njemu brinu kad je u pitanju zaštita, održavanje, turističko brendiranje i rad na prepoznatljivosti. Ovo stablo uistinu jest i neobično i nesvakidašnje i kao takvo posljednjih je desetljeća inspiracija brojnim umjetnicima. Nije ova kolonija prva koja je iznjedrila vrijedna umjetnička djela, ali jest prvi organizirani pohod umjetnika koji je započeo sramežljivo i nenametljivo, a posljednjih se godina razvio u pokret, u događanje koje se ne propušta i za koje bilježimo sve veće zanimanje umjetnika. Odmah na početku htjela bih reći da je umjetnički voditelj kolonije eminentni hrvatski akademski kipar Veno Jerković, čovjek koji je ostavio golem trag u hrvatskoj umjetnosti, a moja je uloga u ovoj priči to što sam u neku ruku pokretač i koordinator kad je u pitanju sav onaj posao koji koloniju prati, a koji zna biti izazovan i iscrpljujući, a istovremeno svrhovit i smirujući.
Kod pokretanja kolonije nismo se vodili nekom posebnom filozofijom; dopustili smo umjetnicima da budu ono što jesu i da se izraze na sebi svojstven način. Umjetnička sloboda nije nam bila samo mantra nego smo joj uistinu dopustili da se razvija, a pri tomu nismo imali nikakve zapreke jer maslina sama po sebi jest i simbol života i simbol mira. Ona je u našoj kulturi i simbol trpljenja i smiraja, vjere i nade. U Dalmaciji, gdje je maslinarstvo oduvijek razvijeno, često znamo reći da je maslina kao majka – daješ joj jako malo, gotovo ništa, a ona ti svejedno uzvraća, bez obzira na tvoju (ne)zahvalnost.
HG: Koliko je zahtjevno usmjeravati umjetnike koji dolaze s različitim stilovima i pristupima, a ipak zadržati prepoznatljiv identitet kolonije?
PERDIĆ: Ono što je umjetnicima fascinantno već pri prvom susretu s našom tisuću i 500 godina starom maslinom jest njena ljepota, njezina razgranatost i oblici debla i grana, njena širina i priča koju je prati. Jer kad sjednete pod to stablo, kad rasprostrte štafelaj, boje i alate jednostavno već znate što je ono što vam je privuklo pažnju, kakve ste emocije doživjeli i koje asocijacije prate vaš rad. Umjetnici imaju taj dar da vide i dublje, da osjete ono čega na prvi pogled i nema. Oni ponekad vide toliko motiva koje ne stignu izraziti i kojima se ne stignu posvetiti pa nam se zato iz godine u godine s jednakim žarom vraćaju.
HG: Na koji način birate umjetnike koji sudjeluju? Što vam je presudno u tom procesu?
PERDIĆ: U samim početcima kolonije raspisivali smo javni poziv. Bilo je to neizvjesno razdoblje kada ne znate unaprijed kako će se stvari odvijati i hoće li vaša zamisao naići na plodno tlo. No, već u samom početku umjetnici su nas razuvjerili. Danas je situacija drugačija, umjetnici se sami pozivaju, raspituju se o terminima održavanja i nama je već postao problem osigurati dovoljne kapacitete. Jer kolonija nije samo slikanje i izrada skulptura i instalacija, ona je puno više od toga. Uvijek se trudimo da ti ljudi koji nam dođu budu dobro ugošćeni, da ih dočekamo s veseljem, pokažemo im neke od brojnih znamenitosti kojima naš grad obiluje. Njima je ta naša briga važna, a nama je važno da se oni osjećaju dobrodošlo i ta simbioza koja je nastala u razdoblju iza nas uistinu je neprocjenjiva.
HG: Koliko sama lokacija, odnosno maslina Mastrinka, utječe na konačni umjetnički izraz autora?
PERDIĆ: Kaštela su grad čija je povijesna, kulturna i prirodna baština neprocjenjiva. Grad je ime dobio po dvorcima i utvrdama koji su građeni uz morsku obalu i koji su u velikoj mjeri jako dobro očuvani. Osim toga imamo i autentičnu, tragičnu ljubavnu priču o Miljenku I Dobrili, kaštelanskim Romeu i Juliji, s tim da osim priče, imamo sačuvane i njihove domove, perivoje u kojima su se kretali, crkvicu u kojoj su vjenčani, čak i grob u kojemu su zajedno pokopani. Kaštela su i domovina Crljenka, vina koje je u svijetu poznatije kao Zinfandel i koje su pili svi svjetski vladari. Naša sakralna baština jako je bogata, a imamo i jedinstveni i nesvakidašnji Biblijski vrt u kojemu su zasađene sve biljke koje se u Bibliji spominju. Tradicionalno smo grad naslonjen na turizam, Kaštelanska rivijera sigurno je bila ili će biti odredište i vaših sugrađana. U takvom prostoru gdje se isprepliću prošlost i sadašnjost nemoguće je izbjeći utjecaje koji umjetnici imaju prilikom svog stvaranja.
HG: Postoji li neka zajednička nit ili emocija koja povezuje sve radove nastale kroz godine?
PERDIĆ: Rekla bih da je primarna emocija životno veselje. Lijepo je znati da živiš i stvaraš u trenutku, da će to što si stvorio ostati nekim novim naraštajima i da na taj način zapravo nastavljaš put kojeg su davno prije tebe utabali neki drugi. Jer iako ništa nije vječno, zapravo je sve vječno. Mislim da je to ta neka osnovna misao koja vodi svakog umjetnika. A zajednička nit je drvo, stablo, ono koje raste iz dubine zemlje i širi krošnju u visine i širine, što samo po sebi znači da nema kraja ni ograničenja, ni životu ni umjetnosti.
HG: Koliko je važno to neposredno stvaranje u prirodi, u odnosu na rad u ateljeu?
PERDIĆ: Ljudi vole taj otvoreni prostor, gdje nemaju strah da će nešto uništiti, uprljati, oštetiti. Bitna je i njihova interakcija, međusobno razumijevanje, nadopunjavanje, učenje, a i sam osjećaj da je nešto ispred tebe, da to nešto možeš opipati, osluhnuti, vidjeti, važan je za sva naša čula.
HG: Iz vašeg iskustva, kako umjetnici reagiraju kada se prvi put susretnu s tom drevnom maslinom?
PERDIĆ: Uvijek je prisutno to neko prvo strahopoštovanje. Zanesenost I razigranost dođu poslije toga. Taj vrtlog emocija umjetnicima je jako bitan, možda i najbitniji. Nestvarno je kad znaš da je nešto tu već 15 stoljeća, neprekidno. Svakako se nameću pitanja kakva je vremena i kakve je ljude to stablo nadživjelo, kakve je bure osjetilo i koliko je strahova, ljubavi i sudbina ispratilo. Jako je to puno vremena, čitava jedna povijesna etapa.
HG: Koliko je ova kolonija doprinijela očuvanju i promociji kulturne i prirodne baštine Kaštela?
PERDIĆ: Svakako je na neki način doprinijela. Ako ništa drugo barem je proširila krug ljudi koji dugovječnu maslinu gledaju nekim drugim očima, ne samo kao stablo koje raste jer mu je klimatski ugodno. Taj promotivni aspekt kolonije je prepoznat, pa su pokroviteljstvo preuzeli Ministarstvo turizma i sporta Republike Hrvatske, Ministarstvo poljoprivrede, šumarstva i ribarstva, Županija Splitsko- dalmatinska, Grad Kaštela, Turistička zajednica Splitsko-dalmatinske županije, Turistička zajednica grada Kaštela, Muzej grada Kaštela, Društvo za zaštitu i očuvanje kulturne baštine Kaštela – Bijaći. Sve su to vrlo važne institucije u lancu, ako ne i najvažnije, kad je očuvanje i promocija kulturne baštine u pitanju.
HG: Izložba u Tuzli okuplja radove iz više godina. Koliko je izazovno napraviti jednu zaokruženu priču od tako raznolikog materijala?
PERDIĆ: Pod krošnjom stare masline u proteklih osam godina stvaralo je 50 akademskih kipara i slikara iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Ljetos smo po prvi put izložili na jednom mjestu 47 umjetničkih djela nastalih na ovoj koloniji. Svima njima inspiracija je bila naša maslina, Mastrinka. Umjetnički koncepti uistinu su raznovrsni i unikatni, tim više što su umjetnička ostvarenja sama po sebi nadahnuta nečim što umjetnost jest i po godinama starosti i po ˝spomeničkom˝ statusu koji uživa jer ovo stablo je i službeno proglašeno Spomenikom prirode. Složiti neku smislenu priču i cjelinu i nama se u početku činilo nemogućim, no treba ponekad pustiti umjetnosti da bude ta koja će o svemu odlučivati, koja će zauzeti postav i diktirati pravila.
HG: Koliko su ovakva gostovanja važna za širenje priče o koloniji izvan Hrvatske?
PERDIĆ: Važna su svakako, pogotovo u ova neizvjesna vremena. Jer kao što rekoh, maslina nije samo stablo, ona je i simbol mira i proteklih vremena iz kojih trebamo učiti. Ona je i poruka da nam svima treba vjera i saznanje da sve ono što napravimo, bilo dobro ili zlo, na neki način ostaje prisutno. Nama je ova izložba kao neka golubica mira, pogotovo u ova blagdanska vremena.
HG: Može li umjetnost, po vašem mišljenju, mijenjati način na koji ljudi doživljavaju prirodu i naslijeđe?
PERDIĆ: Umjetnost je uvijek bila pokretač promjena. Ljudi često ne vide ljepotu i važnost nečega dok im se na to ne ukaže. Često smatramo da smo prostor naslijedili i da mu nismo ništa dužni, a to je pogrešno. Zato trebamo čuvati baštinu, oživljavati nasljeđe, promovirati ga i saživjeti se s njim. Imamo bogomdan prostor i zato ga trebamo otvoriti umjetnicima. Oni su najbolji alat da sve ono što je nekad bilo ostane trajno.
HG: I za kraj, što biste voljeli da posjetitelji ponesu sa sobom nakon što pogledaju ovu izložbu u Tuzli?
PERDIĆ: Možda spoznaju kako je važan prostor i vrijeme, i da mir nema cijenu. Kako je sve ono što je ostalo u vremenu na neki način ukorijenjeno i zapisano, ali izrazom koji samo umjetnost može predočiti i sačuvati. Želimo pronijeti priču o jednom stablu koje je netko nekad posadio, uzgajao i čuvao i kako su pod krošnjama tog istog stabla rasla djeca, odgajali se ljudi da budu marljivi, strpljivi i pošteni, da čuvaju uspomenu na svoje pretke i svakom čovjeku prilaze s poštovanjem i otvorena srca. Da budu ljudi jedni prema drugima. Možda je to najvažnija poruka.
