Piše: Ivana Marić
Kako i zašto smo uopće došli u situaciju da žene budu manje ravnopravne od muškaraca? Ko je odlučio da su žene manje vrijedne, da moraju biti pod nečijim nadzorom, da ne smiju imati svoj račun u banci, da za posao trebaju dozvolu oca, brata ili supruga? Ko je odlučio da ne smiju da se bave sportom, da voze automobile, da moraju da se pokrivaju kako ne bi „izazivale“ muškarce, da hodaju pognute glave, da nisu dovoljno pametne da glasaju, da se smatraju nečijim vlasništvom i da njihovi muški „vlasnici“ mogu raditi s njima šta hoće, pa čak i da ih ubiju ako su neposlušne?
Vijekovi borbe za prava žena i jednakost promijenili su mnogo toga, ali su mnoge žene tu borbu platile vlastitim životima. Iako se situacija značajno popravila, barem u razvijenim demokratijama, veliki dio svijeta i dalje živi u okvirima koji ženama uskraćuju osnovna prava.
Ni mi nismo uspjeli u potpunosti iskorijeniti te obrasce, iako već dugo baštinimo demokratske vrijednosti. Prevelik je broj žena koje su žrtve porodičnog nasilja, femicida, seksualnog zlostavljanja i odlučivanja u njihovo ime.
Online spaljivanje vještica
Dovoljno je pogledati komentare na društvenim mrežama kada su u pitanju žene. Tada se izgovara sve ono što se muškarcima gotovo nikada ne kaže. Komentariše se njihov izgled, vrijeđa ih se zbog godina, kao da je starost uvreda i njihova krivica, a ne neminovnost. Govori im se da im je mjesto u kuhinji, da se prihvate čišćenja kuće i čuvanja djece, broje im se seksualni partneri, kritikuje kako se oblače, gdje idu i s kim.
Dok se danas čudimo kako su nekada ljudi dolazili da gledaju spaljivanje vještica, kamenovanje i bičevanje, sličan obrazac svakodnevno gledamo u online prostoru. Naravno, nije isto, ali za žrtve javnih napada i progona to je trauma koja često ostavlja trajne posljedice. Oni koji „bacaju kamenje“ to zaborave čim isključe internet i krenu u potragu za novom metom – novom „vješticom“ koja se usudila da razmišlja svojom glavom, da javno iznese svoj stav ili da ne pristane na stereotipe u koje je pokušavaju ugurati.
Posebno je pogubno to što u takvom linču učestvuju žene jednako kao i muškarci. Kada drugu ženu nazivaju pogrdnim imenima samo zato što je rekla nešto što im se ne sviđa, rijetko pomisle da bi sutra upravo one, ili njihove kćerke, mogle postati meta iste takve hajke.
Bezdan žena
Dan žena bi trebao biti podsjetnik na sve hrabre žene koje su se, u neuporedivo težim vremenima, izborile za prava koja danas imamo. Trebao bi biti dan kada se naglašava važnost daljnje borbe za jednakost.
Umjesto toga, taj smo dan često pretvorile u svoju vrstu praznine, pa i sramote. Dan žena se pretvara u jedan dan u godini kada muževi obrate pažnju na svoje supruge, kada suprug i djeca eventualno zamijene ženu u kućnim poslovima, kada muž izvede ženu na večeru ili kada žene izađu s prijateljicama. To je dan kada žene dobiju cvijet. Pokloni koji se često reklamiraju za taj praznik nerijetko su i simbolični podsjetnik na stereotipe – pegla, veš mašina ili šerpa, jer upravo će joj to trebati preostalih 364 dana u godini.
Dan žena bi trebao biti svaki dan
Umjesto toga, trebali bismo se boriti da svaki dan bude dan u kojem je svaka žena svjesna svoje vrijednosti i jedinstvenosti, dan u kojem se podrazumijeva da poštuje i cijeni sebe i da to isto zahtijeva od ljudi oko sebe. Trebali bismo se boriti da žena za isti posao dobije istu platu kao i njen muški kolega. Da više žena bude u upravnim odborima, jer istraživanja pokazuju da su takve kompanije uspješnije. Da više žena bude u politici i drugim sferama javnog života, ne zato što su poslušnije ili kao puko ispunjavanje kvota, nego zato što su se za to izborile znanjem, radom i sposobnošću. I da djevojčicama svojim primjerom, a ne samo riječima, pokazujemo koliko smo vrijedne i koliko je život lijep kada imaš pravo da ga vodiš onako kako tebi odgovara, a ne kako bi drugi željeli.
Tek tada nas niko neće moći „kupiti“ jednim danom, jednim cvijetom ili jednim izlaskom. Jer tada će svaki dan biti – Dan žena.
