Piše: Zlatko Dizdarević
Planeta je isprepadana. Hoće li silni američki nosači aviona sa svim pratećim razaračima, krstaricama, avionima i raketama krenuti na Iran sutra, u petak ili naredni ponedjeljak, u totalno ili tek taktičko-djelomično discipliniranje Irana. Države sa preko 90 miliona stanovnika. Tamo su, u Tehranu, krajem decembra, na Velikom bazaru, mimo dozvole lidera svjetske demokracije, vođe Irana sa pomagačima krenuli u brutalni odgovor na proteste demonstranata. Policijom, vojskom, agentima. E, to civilizirana Amerika i njihov predsjednik Trump, svjetski čuvar pravde, slobode i vlasnik svekolikih demokratskih biznisa i trgovine državama i morima, nije mogao dozvoliti. Onda idu slutnje, a kako će im se odgovoriti, ko će biti za koga i na čijoj strani. Zna se, naravno, ko je jači ali ipak, drugačiji su oni, veliki, mudri sa drugim Bogom što je sa njima, nikad im ne znaš…
Mogli bi ovako nagađajući u beskraj uz pripadajući humor, ali je problem što taj beskraj ima kraja i to, kažu, samo još evo u nekoliko dana. Ili vojna pobjeda nad surovim nasiljem koje bi definitivno obilježilo dugoročno mnoge u svijetu. Ili pobjeda kakve-takve mudrosti za stolom u komšijskom Omanu, uz dogovor povodom tema koje nemaju veze sa demonstracijama već sa realnim životom, raznim poslovno-političkim trgovinama, nadmudrivanjem uz diplomatsku lukavost i figama u džepovima, uslovljavanjima uz osmijeh, (ne)pristajanja na uvjete, pokušaje uobičajenih prevara – pa ko koga. A sve na bazi naloga Trumpa sa okruženjem jedne i ajatolaha Ali Khameneia i njegovih pristalica sa druge strane. Ostatak planete se u ovom slučaju bezmalo ne pita, mada su mnogi na ovaj ili onaj način sastavni dio priče i u ratnoj i u mirnodopskoj varijanti raspleta storije koja je eksplodirala zadnjih dana minule godine. Kada su oni Iranci krajnje nezadovoljni svojim životima krenuli protiv drugih Iranaca koji su brutalno kapitalizirali na razlozima nesreće onih prvih.
Naravno, iz pozadine svega eto u igri i dežurnih, moćnih izvan Irana koji decenijama nastoje staviti pod svoju kontrolu po mnogo čemu sve što Iran čini moćnim i bogatim – prirodne i energetske resurse prije svega. Ali i prekriti političkom, interesnom snagom zemlju od koje iz niza dobara i veza koje Iran ima mnoge na planeti već podugo boli glava i svrbe džepovi. Tim povodom nije se loše danas prisjetiti da je još u vrijeme predsjednika SAD-a Georgea W. Busha procurila lista zemalja Bliskog istoka u koje valja ući sa „arapskim proljećima“. U ime demokracije, naravno. I ušlo se do okupacije, razaranja, ili ili tek „transformacije“, u Irak, Siriju, Egipat, Libiju…osim još u preostali Iran. Pokušavalo se i tamo još dok je bio na vlasti „njihov“ čovjek, Šah Reza Pahlavi. Priznat kao vlast nakon udarom svrgnutog iranskog premijera Mossadeka 1953. godine. Nema dileme da su organizatori ovog „posla“ bili CIA i MI6. Njihovim gazdama razlog je bio dovoljan, sažet u neupitnom opredjeljenju i poštivanju zakletve Mossadeka koja je glasila „Iran Irancima…“ Umjesto toga, od 1954. pa sve do revolucije 1979, potpunu kontrolu nad iranskom naftom imale su „Sedam sestara“, konzorcij svjetskih naftnih kompanija: BP, Mobil, Chevron, Exxon i Texaco, Shell i Total. Treba li se čuditi danas što je tada i Iranski šah Reza Pahlavi imao pravo na samo pola profita koji je lijegao na račune ovih kompanija. Tačno je da je Pahlavi kasnije pripremao nacionalizaciju ali prekasno. Počinjali su štrajkovi Iranaca u susret revoluciji. Treba li biti veliki vizionar pa nadoći na ideju da su izuzetno teški uslovi života tzv. običnih ljudi danas u Iranu, pod „vlašću“ oligarhije, odličan povod sadađnjim moćnima iz vana za ulazak u dramu, i preuzimanje džave na način kako njima odgovara.
Demonstranti u Iranu, radnici, seljaci, osiromašeni stanovnici malih gradova, studenti, jesu krenuli protiv korumpirane oligarhije, lidera odgovornih za tešku ekonomsku krizu države, totalno urušavanje finansijskog sistema… Inflacija je u zadnjih pet godina rasla od 30 do 40 posto godiišnje. Cjene hrane porasle su lani za 70% a lijekova za 40% …Devalvacija lokalnog rijala u odnosu na američki dolar je nevjerovatna. U ljeto lani jedan dolar je bio oko milion rijala, a u decembru milion ipo. A prije tri godine dolar se mijenjao za 430 hiljada rijala. Moćne strukture iz vrha države, oko Ajatolaha, uspijevaju prebaciti na svoje račune i veliki dio novaca koje je država odvojila za koliko-toliko usporavanje drastične promjena kursa dolara, potrebnog za održavanje bar dijela poslova sa svijetom. A evo, ministar finasija SAD ovih dana priznaje javno da je njegovo ministarstvo „stvorilo ozbiljne poremećaje na deviznom tržištu Irana kroz nestašicu dolara“.
Uz sve ovo, u septembru lani UN ponovo uvodi rigorozne sankcije Iranu, nametnute 2006. pa ukinute u maju 2015. uz iransko pristupanje nuklearnom sporazu, nazvanom 5+1, o ograničavanju obogaćivanja uranijuma u vojne svrhe. (Pet članica VS UN-a plus Njemačka ). Naravno, nakon jednostranog izlaska Trumpa i Amerike iz Sporazuma 2018. , u strahu od iranskog ubrzanog dizanja na noge bez raznih zabrana, sankcije se vraćaju i brutalno djeluju na ekonomiju, privredu, politiku, rast nezadovoljstva, radikalizam, otpor dirigentima u društvu. A oni odgovaraju silom, sudovima i kaznama, ukidanjem sloboda, liberalizacije u društvu.Na to se nadovezuju posledice rata sa Izraelom i užasna suša u Iranu…
Današnji demonstranti sjeća se kroz minule godine uzleta i sloboda, socijalnog respekta i ekonomskih uspjeha Irana uz reformistu, predsjednika Rohania od 2013. do 2021. I njegovog stava : „ Nikada neću pristati pristati na rasprave sa SAD pod pritiskom. Ne razgovarajte sa Iranom jezikom sankcija već jezikom uvažavanja….“ Takav je bio i kao pregovarač Irana o nuklearnom programu sa grupom 5+1. Ali, za velike, prije svega za SAD i Netanyahuov Izrael, svako dizanje „nepokorenog“ Irana na noge bio je povod za alarm. I zbog takvog Irana, ali i njihovih partnera u politici i energetskom biznisu.
Zato, sasvim pojednostavljeno kazano, prema strancima koji danas čekaju pad Irana da bi se tamo „interesno ugradili, treba onemogućiti i snage reformista koji se bude i koji su u demonstracije ušli sa parolama “Smrt diktatoru, Sloboda…“ itd. Oni sutra neće odgovarati ni Zapadu. Zato valja i njih ukloniti. Trumpova najnovija izjava „da bi promjena režima u Iranu bila najbolje što bi se moglo desiti“ ne znači da bi mu odgovarali reformisti koji se bude kao nosioci moguće nove vlasti. Sada „trpe“ predsjednika Masuda Pažeskijana, ali on je izrazita manjina u vlasti. A da ponovo aktivni reformisti nisu tek od ovih demonstracija pokazao je događaj sa nasilnom smrću djevojke Mahse Amini, u stanici policije, koja je septembra 2022. uhapšena „zbog neprikladno vezane marame“. U velikim demonstracija širom Irana Reformist su izašli sa transparentom “Žena, život, sloboda“ koji se vijorio, kao i danas, Teheranom i cijelim Iranom, isto kao i danas. Sa demonstrantima su protiv vlasti koja uz pomoć vojske, milicija i zakona, uz pristanak na pregovore sa Amerikancima „spašava državu“. Cinično je kako demonstrante podržava i Izrael koji čak javno, porukama Mosada, ohrabruje demonstrante nadajući se da će medju njima imati poštovanje za njihov način eliminacije današnjeg Irana.
Treći „segment“ cijele storije su sile iz vana, spremne baš hrabro na operaciju odbrane demonstranata u Iranu (sic!), do poslednjeg metka, rakete i drona. Bezbroj je podataka i dokaza kako je Američka vojska sa mora, neba i kopna iz okolnih baza, spektakularno okružila Iran prijeteći, tragom srceparajuće izjave Trumpa ovim povodom: Ako počnu ubijanja demonstranata, intervenirat ćemo.
Pošteno govoreći, teško se u novijoj svjetskoj povijesti sjetiti ovakvog razloga – odbrane demonstranata od sistema u nekoj državi u kojoj se narod podigao, pa i uz velike žrtve – kao povoda za ovoliku prijetnju vojnom silom. Jedini racionalni odgovor, naravno, jednostavan je: Ne brani Trump demonstrante u Iranu, već čak ni imalo lukavo, koristi sjajnu priliku da i Iran, bezmalo poput Venezuele (sic!) pospremi kako mu odgovara. Da nije smiješno ali sa mogućim tragičnim posljedicama i ogromnim geostrateškim potresima na planeti – bilo bi jadno.
Naravno, storija ovakva kakva se prosula inicijalno po svijetu ima svoje drugo lice. Današnji Iran ovako slab zreo – prema ocjenama na Zapadu – nudi se Zapadu da ga mijenjaju. U korist Zapada, naravno.Tako misle Trump i njegovi. A taj projekat, u svakoj verziji, najlakše je izvesti podrškom pobune iznutra. Uspješnije što je više ubijenih, ranjenih, uhapšenih i tako stvorenih neprijatelja među pobunjenim masama koje jesu protiv ajatolaha štićenog moćnom Revolucionarnom gardom (IRGC), surovim operativcima vrhovne vlasti i još radikalnije milicije Basidž sa zadatkom gaženja protesta i treniranim za ubijanje. Formirao ih je svojevremeno ajatolah Homeini. Za razliku od ovih snaga, regularna je vojske Irana, Arteš, umjerenia i bliža narodu.
Nakon odlaska sa vlasti reformista i Rohania, vlast ajatolaha Ali Hamneia i „sistema“ oko njega brzo je vraćena na praksu ekstremnih obračuna sa „nepoštivanjem vjere“. Ubistvo u zatvoru djevojke Amini uhapšene jer je „pogrešno nosila hidžab“ izveo je na ulice Irana 2022. hiljade demonstranata ali je priča rigorozno ugušena. I krvavo nastavljena nakon početka na glavnoj tržnici u Teheranu 28. decembra. U igru je ubačen, odjednom, i sin bivšeg Šaha, Reza Pahlavi. Koji navija za nastavak demonstracija koje će njega dovesti na vrh. A javlja se iz Amerike. Tamo je, kao operaciju „Pahlavi“, sve smislio Trumpov savjetnik Bijan Kian. Uz ostalo i član borda direktora US export-import banke. Usput, Iranac! Činjenice se danas interpretiraju i kod kuće i vani kako kome odgovara. Ubijenih je, po jednima u demonstracijama „na hiljade“ i uhapšene desetinama hiljada, po drugima manje i realnije. Prilično tačna cifra iz Irana kaže, mrtvih je do sada 3.117. Strani izvori kažu da hiljade čekaju na vješanje, ponavlja to i zgroženi Tump. Glavni čovjek pravosuđa u Iranu tvrdi da ni jedna jedina presuda o vješanju nije donešena, „iako ima slučajeva koji podliježu takvoj presudi“. Zato objavljuju i da su sudski oslobođene i puštene na slobodu dvije mlade novinarke koje su svojevremeno uhapšene zbog objave informacija o nasilnoj smrti Mahse Amini.
Istorija će se još dugo baviti sabiranjem i oduzimanjem činjenica o brutalnim i nimalo slučajnim dosadašnjim zbivanjima u Iranu. Da se ne govori o onome što će se zbivati doslovce od narednih dana uz pitanje, ima li intervencije ili nema. Na domaćem terenu u Iranu, zna se, hapse se reformisti, minule sedmice najmanje 10 vodećih mimo bilo kakvih optužbi za nasilno djelovanje. Trojica među njima su rukovodioci u organizaciji reformista. Prijeti im se rigoroznim kaznama. Kao odgovor 417 uglednih intelektualaca raznih profila traže javne odgovore od odgovornih za mnoge poteze koji su doveli dovde gdje su. Traži se izrada tranzicijskog modela za sve u Iranu. Traži se oslobađanje hapšenih jer su govorili o korupciji i sistemu diktature. Predsjednik Tedeš javno je napao ulemu za učešće u svemu. Očigledno, počeli su da pušu novi vjetrovi unutar zemlje. Nije nebitna činjenica da danas Reformatori u Iranu de facto drže uz sebe oko 75 posto iranskog civilnog društva, mada u četiri različite partije…U javnosti se dešavaju događaji do juče teško zamislivi. Eno i na čuvenom Film festivalu u Teheranu, nagrađeni glumci odbijaju da dodju i prime nagrade kao gest otpora zbivanjima u društvu: „Nagrade u ovakvom društvu nisu ono za što radimo…mi u ovakvoj državi nećemo glumiti…“ Jedan je došao da kaže da je tu, „ali kao glas ubijenih“. „Zločin nad tri hiljade ljudi mora biti plaćen…“
Ipak, i prije svega ovoga, nad cijelom storijom lebdi pitanje kako će se sve završiti uz dnevne vijesti posebno iz Amerike da hoće ili neće biti vojne intervencije, hoće se ili neće nastaviti pregovori. Različitih procjena je premnogo, različitih pozicija iz koji se sudi, predvidja i govori ali, neke stvari uz poznavanje Irana sa jedne i svijeta sa druge strane mogu se više nego naslutiti.
Trump, njegova politika i do juče poslovno-politička čudesa kojima se danas bavi uz šutnju pa i pristanak UN-a, EU, raznih svjetskih foruma i organizacija, vjerovatno su ga uvjerili da se i Iran može podvesti pod slučaj Venezuele. Možda će shvatiti jednom i da ne može ali će teško priznati. Ohrabrenje mu je ogromna vojna sila na domak Irana ali, vojni stručnjaci iz Pentagona upozoravaju i na analize posljedica tog vojnog napada. To je zanat vojnih stručnjaka. Ima SDA sve što ima, ali, eno i u Iranu hipersoničnih raketa kao što je Fattah koja dostižu brzinu od 15 maha (18.000 km/h), pa rakete „Sedzil“ sa brzinom od 17.000/h, pa Rezvan“ sa dometom od 2.500 kilometara pri brzini 8 puta većom od zvuka… Da se ne govori o vojnim kapacitetima koji jesu umanjeni nakon rata sa Izraelom lani ali, Revolucionarna garda – prema profesionalnim izvorima sa Zapada, još uvijek ima 150 hiljada kopnenih vojnika, 20 hiljada pomorskih i 15 hiljada zračnih snaga. I sve to u stanju da kontroliše najmanje Hormuski moreuz pomorskim minama, brzim jurišnim brodovima i dronovima…O efektima njihove operacije tamo ne treba govoriti.
Duga je priča o vojnim kapacitetima Irana koji nisu za potcjenjivanje ni od Amerikanaca. To je jasno objema stranama. Mnogo krupniji razloga za duboka promišljanja o vojnom napadu na Iran jeste – Šta poslije, kuda to vodi ? Rat u kojem je Iran napadnut podigao bi na noge cijeli Bliski istok i mnogo dalje. Ne samo partnere već izvjesno i Kinu, Rusiju, mnoge druge. Šta dobija Trump i da li je spreman na to ? Da li on iskreno misli danas kad kaže „SAD moraju da postignu dogovor sa Iranom ili vrlo traumatično…vrlo traumatično.“ Za koga sve ? Da li samo za Iran! Eno šefa Centralne komande SAD iznenada u Izraelu. Zbog čega, vojne koordinacije operacije što slijedi. A govore stručnjaci da Amerikanci sa Trumpom pomalo i smanjuju stepen apsolutne uključenosti Izraela u sve njihove planove i strategije. To što se spremaju logično je ali, hoće li udariti. U Americi se, ne preglasno, ali već pominju i ogromni troškovi cijele operacije. Do sada, kažu, već 35 milijardi dolara. A šta je za odmazdama i stepenastim širenjem odgovora na operaciju. Na Iranskoj strani, solidarišu se već unaprijed i Turska, UAE, Egipat. Približavaju se i mnogi drugi, iz vlastitih razloga, regionalnih, prirodnih. Tu ljubav nije na prvom mjestu. Mnogi zato misle da je varijanta upozoravajući udar koji bi se lakšim odgovorom mogao i oprostiti, zato služe i pregovori i diplomacija ali, bez znanja i pameti ne ide.
Zato, uz još puno tema koje ovaj slučaj otvara ostaje i jedno suštinsko pitanje za dvije adrese. Bez pravog odgovora na njega sve je dubiozno.
Pitanje glasi: Koji su motivi Trumpa uznesenog u želji da bude najveći i najjači u istoriiji, pa da zato uđe u rat sa Iranom i tako u novi zalivski rat koji bi u svakoj varijanti bio planetarno užasan. Ima li kraja snovima Netanyahua da trajno uništi Iran zbog opsesije njihovom atomskom bombom, kojih Izrael odavno ima više, pa ništa. Potencijalna iranska je rat, a izraelske nikom ništa. Postaju li ovo pitanja za doktore, a ne za geostrategiju planetarnu.
