Iz heuristike straha za budućnost čovjeka i njegova fizičkoga opstanka, koji je neodvojivo vezan za Zemlju i njezine resurse, nužno proizlazi odgovornost za stvoreni svijet, ili za zajednički dom, kako je i svojoj enciklici Laudato si napisao papa Franjo
Piše: Franjo Ninić
Advent ove 2025. godine svijet i kršćani dočekuju u prilično promijenjenim okolnostima. Slično početku Korizme, svijet živi iskustvo pojačane militarizacije i neobične nove blokovske podjele među velikim državama i organizacijama, kakve su SAD, EU, Rusija, zemlje BRICS-a i druge. Briga za zajednički dom i za opće dobro nije više u središtu pozornosti vlada i politika diljem svijeta.
Ratne trube još nisu utihnule u Ukrajini, Svetoj Zemlji i na drugim kriznim žarištima diljem svijeta, usprkos mirovnim inicijativama međunarodnih institucija i novog američkog predsjednika Donalda Trumpa. Mogućnost širenja sukoba na globalnu razinu izaziva posvuda jednu vrstu straha za budućnost cijele svjetske zajednice, koja je postmodernom fragmentacijom i gubljenjem središta ostala bez orijentacijskih točaka u svjetonazorskom, (ekološko)etičkom i moralnom smislu.
Konzervativna ideološka revolucija u velikom dijelu svijeta, a koja se očituje u porastu jačanja desničarskih i antiekoloških stremljenja u Europi i Sjevernoj Americi, dodatno pojačava iskustvo globalnoga nereda i strepnje pred budućnošću čovječanstva.
Ta heuristika straha, kako ju je nazvao filozof Hans Jonas, otvara mogućnost čitanja ovih znakova vremena u jednom adventskom hermeneutičkom ključu. Poziv na budnost i okrenutost budućnosti Božjega prilaska čovjeku u Isusu iz Nazareta moguće je, slijedeći spomenutog filozofa i misli iz njegove knjige Princip odgovornost, interpretirati kao izazov za odgovornost, krepost i princip djelovanja koji se kao crvena nit provlači kroz liturgijske tekstove svih adventskih nedjelja. Slično kao što je učinjeno s korizmenim nedjeljama, u adventskim komentarima nedjeljnih čitanja pokušat ćemo povezati biblijski i socijalno-etički aspekt ovih tekstova s njihovim teološko-političkim i eko-teološkim značenjem. Teološko mjesto ili širi horizont razumijevanja bit će prostor Bosne i Hercegovine, kao i šire regije.
U evanđelju prve nedjelje Adventa (Mt 24,37-44) je zapisano: Bdijte dakle jer ne znate u koji dan Gospodin vaš dolazi. A ovo znajte: kad bi domaćin znao o kojoj straži kradljivac dolazi, bdio bi i ne bi dopustio potkopati kuće. Zato i vi budite pripravni jer u čas kad i ne mislite Sin Čovječji dolazi.
Biti budan ili bdjeti u našem etičko-teološkom čitanju znači prihvatiti odgovornost za budućnost vlastitoga života, života društva i zajednica kojima pripadamo, kao i za budućnost stvorenoga svijeta u smislu onoga što eko-teologija pape Franje naziva ekološkom etikom.
Spomenuti je Hans Jonas , potaknut starozavjetnom etikom dužnosti čovjekove brige za sve stvoreno, a u svjetlu prijetnje čovjekove tehnološke moći, zavapio i novim kategoričkim imperativom da se osigura kontinuitet ne samo ljudskoga postojanja na zemlji, nego i kontinuitet uvjeta za to: a to je naša Zemlja, njezini resursi, dakle okoliš u svojoj cjelini. Iz heuristike straha za budućnost čovjeka i njegova fizičkoga opstanka, koji je neodvojivo vezan za Zemlju i njezine resurse, nužno proizlazi odgovornost za stvoreni svijet, ili za zajednički dom, kako je i svojoj enciklici Laudato si (2015) pisao papa Franjo.
Krivo bi bilo ovo bdjenje ili budni pogled u ne tako svijetlu ekološku budućnost prepustiti samo ekolozima ili političarima koji se zalažu za tzv. zelenu agendu. Odgovornost za budućnost Zemlje adresirana je prvotno na muškarce i žene koji vjeruju u Boga, na teologe/inje koji promišljaju i interpretiraju Bibliju u suvremenim kategorijama i obrascima, a osobiti adresati su vjerski poglavari te aktivni službenici vjerskih zajednica u župama, džematima i parohijama – ako ovu etičku dužnost i obvezu sagledamo u kontekstu Bosne i Hercegovine.
Budući da u našim razmišljanjima pratimo liturgiju adventskih nedjelja, važno je malo ozbiljnije naglasiti vezu eko-teologije i liturgije. U nastavku su sažete misli teologa Herberta Schlögela iz teksta: Umwelt und Ökologie. Theologisch-ethische Aspekte (2008).
Pod liturgijom, piše Schlögel, se ovdje razumijeva svako kršćansko bogoslužno slavlje. Da postoje različite forme, sve do euharistije, po sebi je samorazumljivo. Jedan je stav osobito važan, a koji je u korelaciji sa krepostima zahvalnosti i umjerenosti, temeljnima i eko-teološkom kontekstu: strahopoštovanje. Ono se očituje u odstupanju pred tajnom Boga i njegovih djela u stvorenome svijetu. To se u prostoru liturgije pokazuje držanjem glave, u ritualima i običajima, te u ophođenju s predmetima i znakovima. Strahopoštovanje je temeljni stav ekološke duhovnosti. Tko Boga priznaje kao Stvoritelja i svijet kao njegovo stvorenje, povući će se u nijemom čuđenju i sam će biti potisnut u pozadinu. Duhovnost stvorenosti traži dakle liturgijski izraz, a liturgija traži prihvaćanje svijeta kao stvorenja. Liturgija je svjesno samo-smještanje u stvorenje i samo-nalaženje pred licem Stvoritelja.
U euharistijskome slavlju, u kruhu i vinu, prinose se darovi prirode i ujedno s time i naš ljudski rad. Oni se donose kao znakovi zahvale i pohvale pred Stvoriteljem svijeta, kako se to izriče u popratnim molitvama pri pripravi darova. Pohvala Boga preko stvorenja, služenje stvorenja Stvoritelju – riječi 4. euharistijske molitve – čine čovjeka otvorenim za veći dar, koji mu je darovan u euharistiji: Bog sam, i to u prilikama kruha i vina. Ujedno u Gospodnjoj večeri postaje oboje vidljivo: U Očenašu se s jedne strane izriče molitva za svagdanji kruh, a time je onda darovan i susret sa Stvoriteljem i Otkupiteljem. Ova gozba ustanovljuje zajedništvo s Bogom i čovjekom i traži da se stvoreni darovi podijele s drugima.
Odnos prema stvorenju, koji i u drugim sakramentima dolazi do izražaja, vidljiv je također i u moljenju crkvene liturgije časova. Ovo je moljenje u pravilu sv. Benedikta doživjelo posebno određenje. Redovnici mole sedam puta dnevno i u sedam dana se izmoli onda cijeli psaltir. Počinje prvoga dana u tjednu, u nedjelju. Vidljiv je odnos prema pripovijestima o stvaranju u sedam dana. Molitelj u svoju molitvu preuzima ritam stvaranja. Tko pogleda himne današnjega časoslova, može zaključiti kako vrlo često postoji odnos prema stvorenju: O Bože, tvoja volja stvori svijet (1. večernja nedjelje 1. tjedna); Vjekovit Stvorče stvari svih (Jutarnja nedjelje 1. tjedna); Dobri svjetla Stvoritelju (2. večernja nedjelje 1. tjedna). Time se naglašava da je nedjelja prvi dan novoga stvorenja. Ona je uklopljena u sedmodnevni ritam, ali ga i nadmašuje time što nema više subota, kao dan odmora, najviše značenje, nego nedjelja kao prvi dan u tjednu, kao dan novoga stvaranja po uskrsnuću Isusa Krista.
Važno je na kraju naglasiti da su se u kršćanskoj tradiciji razvili religiozni običaji, koji – regionalno različiti – drže budnim odnos prema stvorenju: molitva za lijepo vrijeme, molitveni dani, poljske procesije, zahvala za plodove, blagoslov polja – da spomenemo samo one najvažnije.
Budnost, izražena bilo filozofskim konceptima, bilo ritmom liturgije, predstavlja stoga jedan od ključnih pojmova ne samo ekološke etike, nego i opće etike odgovornosti, čije ćemo tragove pokušati pronaći u tekstovima sljedećih adventskih nedjelja.
