Iako se u psihološkom smislu radi o anksioznom poremećaju vezanom uz specifično okruženje, u javnom diskursu se oikofobija najčešće spominje u sociološkom kontekstu kao fenomen nesklonosti prema vlastitom nacionalnom ili kulturnom identitetu.
Piše: Franjo Ninić
Postoji u Bosni i Hercegovini jedan paradoks u modelima sjećanja i pamćenja nekih, po uvjerenju vladajućih mikronacionalizama važnih povijesnih momenata, povezanih s ratom ili neposrednim poraćem. Svaka od bivših zaraćenih strana memorira neke ključne, uglavnom političke projekte, vezane za sami početak ratnih sukoba u BiH.
Srbi i njihovo političko vodstvo tako uzimaju 9. siječnja 1992. kao ključni momentum svoje nacionalne emancipacije i inicijalni događaj afirmacije srpstva i srpskoga političkog narativa u BiH. Bošnjaci, s druge strane, vezujući svoj nacionalni narativ uz nužnost postojanja države Bosne i Hercegovine, ključni događaj za svoju recepciju rata i poraća prihvaćaju referendum o nezavisnosti BiH, proveden 29. veljače/1. ožujka 1992. Hrvati u BiH za osnovu svoje identitetske i političke evolucije – u složenoj komunitarističkoj raspodjeli moći unutar BiH – uzimaju 18. studenog 1991., dan osnivanja Hrvatske zajednice Herceg-Bosne, u početku zajednice općina s hrvatskom većinom u BiH, a od 1993. paradržavne tvorevine, nazvane Hrvatska Republika Herceg-Bosna. Budući da je ovih dana obilježena i komemorirana na neki način 34. obljetnica uspostave te „zajednice“, koja danas postoji u tragovima kao nevladina organizacija, posvetit ćemo pozornost modelu sjećanja i memoriranja ovoga aspekta BH kvadrature kruga.
Koliko je Herceg-Bosna – i kao zajednica i kao tzv. republika – donijela koristi ili štete Hrvatima i državi BiH, neka bude ostavljeno za neki širi uvid i verifikaciju povijesti i povjesničara. Širi uvid može pružiti tekst ovoga autora objavljen još 2021. godine:
Postoji, uz sve rečeno u tome tekstu i povezan je s fenomenom Herceg-Bosne, još jedan termin koji jasno i razgovjetno opisuje dugotrajni, sustavno poticani proces “iščašenja” bh. Hrvata iz kulturno-povjesnoga konteksta Bosne i Hercegovine i smještanja istoga u pseudonarativ tzv. “integralnoga hrvatstva”. O tome podrobnije u linkanom tekstu.
Taj termin je OIKOFOBIJA. Njega umjetna inteligencija (AI) po prilici ovako definira:
“Oikofobija, (od grčkih riječi oikos – dom, kuća, domaćinstvo i phobos – strah) je pojam koji se rabi u dva glavna, ali povezana značenja:
Psihološko značenje: U psihijatriji, oikofobija označava iracionalan strah ili averziju prema vlastitoj kući, domaćem okruženju ili boravku u poznatom okruženju.
Političko/sociološko značenje: pojam je popularizirao filozof Roger Scruton, koji ga je iskoristio za opisivanje tendencije kritiziranja ili odbacivanja vlastitog doma, domovine ili domicilnog društva, kulture i tradicija, često istovremeno pokazujući nesrazmjernu sklonost prema stranim kulturama (suprotno od ksenofobije). U hrvatskom kontekstu, ovaj se pojam često prevodi kao domomrzje.
Iako se u psihološkom smislu radi o anksioznom poremećaju vezanom uz specifično okruženje, u javnom diskursu se oikofobija najčešće spominje u sociološkom kontekstu kao fenomen nesklonosti prema vlastitom nacionalnom ili kulturnom identitetu.”
Primjetna je u velikom opsegu, osobito u narativima na društvenim mrežama te u krugovima Hrvata iseljenih iz BiH u Zagreb ili dalje na Zapad, ova napast domomrzja, prezira prema vlastitom domu, kući i državi podrijetla, konkretno prema Bosni i Hercegovini. Manje je vidljiva u javnim narativima hrvatskih političara u BiH, osim u slučajevima krajnje desnih – na sreću rijetkih – tzv. suverenističkih političara ili medijskih trbuhozboraca, koji u samoj egzistenciji države BiH vide prijetnju dominacije fikcionalnoga arhineprijatelja, koji se utjelovljuje u različitom Drugom, a taj drugi je u pravilu musliman. Taj međuodnos je tema za sebe i bit će tematiziran na jednom drugom mjestu, u posebnoj kolumni.
Mogu li ili hoće li bh. Hrvati – ne svi, naravno – smoći snage i pokušati se osloboditi ovoga domomrzja ovisit će prvotne od njihove volje i sposobnosti da promijene političku paradigmu, koja ih već trideset i pet godina drži zarobljene u nacionalističke okove i narative. Alternativa u nastajanju nije obećavajuća, ali je svakako bolja od sadašnjih obrazaca u koje su zasužnjeni ne samo Hrvati u BiH, nego i cijela naša daytonska domaja.
