Kad smo brat i ja bili djeca, najgori dio puta od kuće do škole i obrnuto, bio je onaj dio od Karinjače do štale našeg rođe Petra električara. Naime, taj je dio bio nenaseljen, okolo sve šuma i pokoja njiva, pa tu ti se moglo desiti svašta nešto loše nit’ ko čuo, nit’ ko vidio. Ako je dan, nije problem, ali kako god okreneš ili ćeš po mraku u školu ili iz škole pogotovo kada se u oktobru pomjeri sat. Najgore je kada čuješ automobil i vidiš mu farove na Poljima, susjednom zaseoku, pa pojma nemaš da li je pametnije uletjeti u kanal i pritajiti se dok ne prođe ili se zavući malo u šumu ili jednostavno uletjeti u njivu i čučnuti. Doduše postojala je još jedna opcija – praviti se da je sve uredu, koračati i osjetiti olakšanje kada opasnost prođe. Posebna vrsta izazova je bila proći pored automobila koji je parkiran tu negdje obično na Frankovom ulazu ili kod Mikine strane, a znalo se i to dešavati pogotovo petkom.
Nasuprot njive koja se zvala Mikina strana bio je komad šume za koji smo brat i ja procijenili da ide više u dužinu nego u širinu, pa nas je opasno zaintrigiralo šta se to nalazi na mjestu gdje se završava pomenuti šumarak. Za sve ostale dijelove oko puta smo znali ove informacije osim za eto taj, pa smo odlučili da istražimo gdje ćemo doći kada se uputimo niz šumu. Jedne smo subote napravili sok na razmućivanje u flašicu od pola litra, uzeli sebi po jedan smoki i pravac u šetnju. Prešli smo šumu i izašli na čistinu na kojoj je bio fantastično uređeni vrto u kojem je bilo posijano povrće, a oko povrća šareno cvijeće. Bio je tu i drveni stolić sa klupom, napravljeni od nepravilnih ostataka dasaka koje bi inače završile kao triješće za potpalu vatre. Ono što je nas najviše oduševilo bilo je krivo drveće koje je raslo nekako dijagonalno, pa se pješke možeš popeti na drvo, a i ako padneš nije neka visina. Nikada brat i ja tu nismo napravili nikakve štete, a često smo išli na mjesto koje smo mi zvali “kod krivog drveta”. Ponekad bismo i opljevili koju papriku, malo uredili liju luka ako se zatravila ili pak sklonili opalo lišće sa stola, pa pobrali orahe uredno ih ostavljajući na stolu. Pojma nismo imali čiji je to vrt, a nismo čuli ni da se neko žali kako mu neko ulazi na imetak i pljevi oko povrćki. Godinama je trajalo naše uživanje, a nikada se nije desilo da se sretnemo sa vlasnikom ili vlasnicom vrta, a ako ćemo pravo ni danas dan ne znamo sa sigurnošću čija su ta naša kriva drva iz najnježnijih, istraživačkih uspomena.
Nešto se ne sjećam kad smo tačno prestali ići tamo, vjerovatno kada smo zagazili u odraslost, ali me i danas obuzme neka blažena toplina u duši kada se sjetim kako brat i ja nikome nismo odavali položaj nastanka dragih nam uspomena, pa ni Jukićima s kojima smo bili kao šipka i bubanj, a ako ćemo pravo ponekad mi na um padne i sve ono loše što nam se moglo desiti u mraku na dionici gdje niti ko čuje niti ko vidi. Bilo kako bilo, drago mi je što sam bila dijete baš u vremenu kada je i krivo drvo u tuđem bilo itekakav razlog za oduševljenje.
