Imala sam u djetinjstvu jednu drugaricu koja je bila prelijepa. Vrhovi njene plave kosice uvijali su se u savršene loknice, plave oči su bile obrubljene gustim, dugim trepavicama, a lice, eh kako je to bilo jedro i čisto lice bez ijedne jedine neravnine i mrljice. Ma kao da si je iz novina iskružio, eto tako je bila lijepa, a na to sve i dobra duša koja je uvijek u igri gledala da nam svima bude lijepo. Kada je imala osam godina dobila je biciklo, ustvari svi su oko nje dobili njeno biciklo po principu idemo svi po jedan krug i da bi stvar do kraja bila fer i poštena, djeca bi se poredala po starosnoj osnovi kako se niko ne bi naljutio, pa se jedan dan išlo od najmlađeg ka najstarijem, a drugi dan obrnuto.
Krajem ljeta pala je sa bicikla, povrijedila usnu i desni iznad prvih zuba, a jedan je zub pukao preko pola, ali dijagonalno. Odveli su je doktoru. Povrede su sanirane, ali problem je bio taj zub jedinica koji je nezgodno pukao, pa je kasnije zubar malo obrusio neravnine i savjetovao da se ništa ne dira u dogledno vrijeme zbog izazovne prirode puknuća.
Njeno je dalje odrastanje obilježilo to što joj fali pola prednjeg zuba, pa kad bi je i kasnije u ne baš zahvalnim tinejdžerskim godinama neko pominjao po nečemu, prva bi stvar bila napomena da se radi o onoj što nema prednjeg zuba. I tako bi ta polovina prednjeg zuba koja fali uredno izgrizla i bacila u drugi plan sve one lijepe stvari kojih je bilo za izvoza, a koje su je krasile i izvana i kao čovjeka.
Kada sam odrasla uvidjela sam da mnogo ljudi prilikom pominjanja nekoga ima sklonost da pomenutu osobu predstavi kroz eventualni fizički nedostatak ili kroz kakvu grešku koju je pomenuti napravio tokom života, a mene je uvijek bilo strah da mi se ne desi da se jednog jutra probudim i ustanovim da sam postala osoba koja na svijet gleda kroz pola zuba.
