Piše: Željko Ivanković
Jesu li vjera i domovina sve to ili samo to što je demonstrirano na zagrebačkom Hipodromu prije dva tjedna? Je li domoljublje kao hipodromski način življenja hrvatstva i katoličanstva sve to ili samo to? Ne znam što je gore od tog dvoga. Ako je sve to, baš smo u teškoj situaciji, a ako je samo to… Onda smo u još goroj situaciji. A to nam na ovaj ili onaj način, zapravo na sve načine hoće reći i ne prestaju govoriti propagandisti nekakvog domoljublja, nacionalnog jedinstva, branitelji vjersko-nacionalnog hepeninga dostojnog Putinova ili Vučićeva, Kirilovljeva ili Porfirijeva pokroviteljstva i blagoslova… Sve čekam da nam se ponudi neki argument, jer argument zvani 504.000 posjetitelja nije nikakav argument. Ni sve pjesme zajedno ni sva ikonografija jedne subotnje večeri spočetka srpnja godine 2025., a ponajmanje histerični vrisak 504.000 grla “Spremni”!
Otkad su brojke argument, pita me Nevjerni Toma dok prebrojava apostole i ne dobaci dalje od broja 12. A evo neću spomenuti Arsenovu doskočicu o njemu i Thompsonu!?
Dakle, neću se baviti ideologijom, čak ni onom poraženom o kojoj govori hrvatski ustav, ili prvi hrvatski predsjednik, kako ga vole zvati oni koji se kunu da nastavljaju s njegovom strankom, njegovom Hrvatskom, njegovim ukupnim političkim naslijeđem. Jer, lažu i sebe i njega i što je najgore – ne poštuju vlastiti Ustav! To što nas kušaju slagati dječje je naivno, ali ne stoga i manje opasno.
A otkad je domoljublje nepoštivanje Ustava? Valjda otad otkad je domoljublje pokrasti Hrvatsku, ne plaćati porez, davati lažne podatke na imovinskoj kartici, prikrivati lopovluke pred domaćim i međunarodnim zakonodavstvom? Je li domoljubno djelovanje i to da ti sudovi, najčešće zahvaljujući stranim nalazima, moraju iz Vlade izbaciti više od trideset ministara, je li domoljublje i da ti predsjednik Stranke završi u zatvoru, a Stranka bude osuđena za kriminal? Ili je uzor domoljublja kad Poglavnik za kojega su gomoglasno “spremni” dade Italiji sve što su tražili, pa i više, a onda pokupi sanduke zlata i hrabro nestane ostavljajući svoj “voljeni narod” na milost i nemilost, kako domoljubi kažu, nekakvom znaku nalik znaku piva u zelenoj boci s crvenom zvijezdom.
Ali ni o tome neću. Pljačkati svoj narod, svoju zemlju te pljačkom, kriminalom, korupcijom otjerati iz Hrvatske stotine tisuća svojih ljudi, tjerati Hrvate iz Hrvatske domoljublje je ravno onom koje su nam kroz povijest radili Mlečani, Mađari, Osmanlije, Srbi, Ante Pavelić, dakle svi oni koji su svoju zemlju i svoj narod davali drugima, praznili je od imena i smisla.
Ja ću o nečemu drugome. O vjeri, o onome što kao religiju propagira i prakticira Katolička Crkva u Hrvatskoj i među Hrvatima.
Crkvama i religijama na našim prostorima bave se već odavno (i) brojni sekularni intelektualci, što iščitavajući njihovo djelovanje kroz povijest, što gledanjem njihova recentna djelovanja, a bogme su odavno već, osim Biblije, iščitali i više ozbiljnih teoloških knjiga od mnogoga njihovog seoskog popa, a bit će i od jednog broja biskupa, koji, “prilično siromašni u općoj naobrazbi”, misle da se kršćanstvo živi samo na ruralnim gangaškim prostorima (pastir i ovce) i po tim uzancama. Treba li reći da je taj, sekularni dio Crkve silno udaljen od jeftinog pučkog vjerovanja, i najprizemnijeg katoličkog kiča.
Dakako, ima i sjajnih katoličkih svećenika i intelektualaca, ali oni jedva da smiju pisnuti, jer su se, nažalost, zavjetovali na poslušnost starješinstvu, a ne evađelju, Isusovu nauku i na Isusov način življenoj kršćanskoj pragmi. Plašim se ipak da je većina svih njih mnogo sličnija sisačkom biskupu ili pjevaču s Hipodroma koji se prekrste uoči nastupa i to smatraju najautentičnijim kršćanskim legitimiranjem. Pobogu, više ima vjere u Tominoj sumnji, nego u svoj njihovoj vjeri i (ne)poslušnosti sadašnjem Vatikanu, u vjeri onih što u pjevaču iza brda vide proroka, proroka hrvatskog katolicizma… Zar je još ikome to potrebno dokazivati, pogotovo otkako je nad Hipodromom priredio religijski hepening s epifanijom dronske Gospe ili dronskog križa.
E, sad zamislite tu Katoličku Crkvu u Hrvatskoj, ili u Hrvata, kako je oni, po srpski (nacionalna crkva ili sekta) vole atribuirati, koja o takvoj blasfemiji šuti… A i šta bi drugo! Šutjela je i šuti i nad pljačkama, nad grijehom struktura koje su zbog kriminala smjenjivane i(li) sudski gonjene. Šutjela je i o epskim progonima drugih i drugačijih, a onda i vlastite pastve, jer je više voljela svoje nove dvore i svoj svaki dan sve raskošniji vozni park, svoje zlatne lance oko vrata nego svoj narod i njegovu budućnost. A kad se tobože o njemu i brinula onda je unjkavim glasovima svojih biskupa i tetkasto patetičnim pričicama taj isti narod dodatno duhovno i intelektualno škopila, držeći ga na kratku lancu duhovnih bajki ili nacionalnih priča tipa one o Stepincu, beskrajno udaljenih od odgovornog, kritički zrelog i jakog djelovanja koje im je demonstrirao njihov šef žestoko se sukobljavajući sa židovskom vjerskom nomenklaturom u kakvu su se, licemjerni već kakvi jesu, i svi oni u Katoličkoj crkvi pretvorili. Toliko oponašajući Sinedrij (Mt 26, 26-66, a isto i kod Marka, Luke, Ivana) oni svakodnevno iznova preferiraju Barabu i biraju ga umjesto Isusa, ne prežući od toga da odu do kraja – da Isusa osude i razapnu (sami ili preko posrednika). Samo što mu ovaj put ne bi nipošto dopustili da uskrsne. A kako ga prezentiraju, kako ga žive, bojim se da se ni sam Isus ne bi poželio među njih ponovno vratiti. Da su barem spremni biti čestiti samoubojice-pokajnici poput Jude!?
E da, tu i počinje, vrhuni i završava sva razlika između njih “bezbožnih vjernika” i nas “vjernih bogobojaznih nevjernika”, kako reče norveški pjesnik Nils Christian.
Dok Crkva živi svoju vjeru i domovinu na hipodroMski (ili se od sad govori – hipodroNski) način, tvrdoklerikalistički, ultramontanistički, katotalibanski, a ne daleko od svih ideologijskih političkih koncepata, napose onih rigidnih, i instalira ga u službeni kanon, ako već ne otvorenim odobravanjem, onda licemjernom šutnjom svakako, sekularni intelektualci i intelektualci vjernici u tišini preferiraju drukčije domoljublje: čitanje velikana nacionalne književnosti, uživanju u likovnosti najboljih nacionalnih slikara, u glazbi najsjajnijih nacionalnih skladatelja, u filmovima najboljih nacionalnih redatelja (oni su identitarne perjanice jednog naroda), ali i poštovanju Ustava, kritici bljutavog nacionalnog i gadljivog vjerskog primitivizma i kiča zajedno s najboljim nacionalnim katoličkim teolozima (Čitate li ih vi, je li biskupi, je svećenici opće prakse? Da vas na neke od njih podsjetim ili ste i vi studirali “po Bolonji”!?)… Pa, neće nam valjda od sada Thompson i biskupi (re)definirati vjeru i domovinu! Da, dodajem – nisam zaboravio – i uredno plaćaju porez i PDV.
Bože, da i tebe zarad njih zazovem: plaća li i domoljubna Crkva poreze i PDV? Zna li netko?
