Dana 7. srpnja 1893. u Zagrebu je rođen Miroslav Krleža, jedan od najvećih hrvatskih pisaca 20. stoljeća. Rođendan je to koji se slavi i dan-danas. Društvo hrvatskih književnika točno u podne dodijelilo je Krležine nagrade i povelje, a na festivalu posvećenom velikom književniku slavlje je počelo tradicionalnim doručkom s Krležom.
Uz kavu služe se Krležine omiljene caffe-šnite, napravljene prema stogodišnjem receptu. I publika i izvođači odjeveni budu odjeveni u bijelo.
“Prošle godine smo govorili o Krležinim snovima, a Krležini snovi su veličanstveni, nadrealni, a sad smo se okrenuli Krležinim pismima i pismima žena koje su bile vrlo važne u Krležinom životu”, rekao je Goran Matović, autor i ravnatelj Festivala Miroslav Krleža.
Krležina riječ za glumce je posebno dragocjena.
“Na njoj sam odrastao, formirao se. Ja bez Krleže zapravo ne mogu, a Krleža u ovim danima i uvijek je aktualan. Kakvi god događaji bili, takav fenomenalan pisac uvijek nas vraća na neke izvore smisla”, izjavio je glumac Boris Svrtan.
Ozren Grabarić, glumac i dobitnik Krležine povelje, ustvrdio je da ga je Krležina rečenica dok je studirao na Akademiji dramske umjetnosti izgradila na glumačkoj razini, vjerojatno i na intelektualnoj.
Društvo hrvatskih književnika Krležin je rođendan obilježilo dodjelom nagrade i povelje. A njegova je riječ i za pisce inspirativna.
“Što bismo mi bez Krleže bili, jedna amorfna masa bez kriterija. Ako još ima nekih kriterija u hrvatskoj književnosti i hrvatskoj državi, oni se mogu izvesti samo iz krležijanstva. Da ja dobijem baš tu nagradu, čini mi veliku čast”, rekao je Slobodan Šnajder, pisac i dobitnik Krležine nagrade.
Jer koliko samo suvremene istine ima u Krležinoj rečenici iz prošlog stoljeća – “Ljudi se međusobno varaju, lažu jedni drugima u lice, obmanjuju se laskanjem i prozirno pretvorljivim udvaranjem, a to im često pošteno, ljudski izgleda nerazmjerno hrabrije nego da jedni drugima kažu golu istinu.”
