Doba umjetne inteligencije donosi krizu povjerenja, istine i znanja – zamagljuje granice između činjenica i fikcije te zahtijeva hitno etičko i filozofsko preispitivanje. Danas svatko s mobilnim telefonom ili prijenosnim računalom i internetskom vezom može pristupiti pseudoznanju i dezinformacijama koje se šire
Piše: Dr. Shuja Ahmad, thefridaytimes.com
Kada je Sokrat odlučio popiti otrov umjesto da kompromitira svoju potragu za istinom, započeo je bezvremensku borbu – borbu za znanje, istinu i etički integritet. Kroz povijest su se filozofi i znanstvenici poput Spinoze, Kopernika, Galileja, Kanta i mnogih drugih suočavali s prijetnjama svojim idejama, često uz značajne osobne žrtve. Ipak, današnja kriza se razlikuje od svih s kojima smo se ranije susretali. Što se događa kada više ne vjerujemo znanju koje oblikuje naše živote? I što se događa kada moralnu odgovornost za neko djelo pripisujemo stroju? Što se događa kada ono što smo sami kreirali doživljavamo kao egzistencijalnu prijetnju?
Suvremena kriza znanja usko je povezana s brzo rastućim informacijskim tehnologijama koje ugrožavaju etablirane sustave znanja, istine, morala i politike. Temeljne pretpostavke o izvorima znanja, identificiranju istinskog autoriteta te načinu na koji se znanje potvrđuje i širi dovedene su pod ozbiljan upitnik. Stručnost generirana umjetnom inteligencijom i porast korištenja društvenih mreža pridonijeli su širenju dezinformacija i izmišljenog znanja, što je dovelo do krize povjerenja. Granice između autentičnog znanja i dezinformacija su zamagljene i stvaraju krizu koja zahtijeva žurnu pozornost filozofa i drugih znanstvenika s društvenoga spektra. Brojna pitanja čekaju na raspravu i rješavanje. Ovaj članak ističe tri ključna područja koja bi trebalo riješiti – razlikovanje autentičnog od lažnog znanja, moralne i političke dileme koje se pojavljuju u kontekstu informacijskog doba, te širi svjetonazor i jezik koji dotiču umjetnu inteligenciju.
Razlikovanje znanja od pseudoznanja oduvijek je bilo izazov. Bogata tradicija filozofa i filozofskih pokreta bila je uključena u epistemološke rasprave. Znanje je bilo različito koncipirano i definirano u pred-sokratovskom periodu. U vrijeme Sokrata, Platona i Aristotela pojavile su se različite škole mišljenja, što je dovelo do stalne borbe među njima glede naravi znanja, istine, etike i politike. U srednjem vijeku vodila se diskurzivna borba za pomirenje znanja s religijom. Mnogi srednjovjekovni filozofi vjerovali su da se razum može koristiti za razumijevanje božanskih istina otkrivenih putem vjere. Prelaskom u modernizam empiristi su tvrdili da znanje primarno dolazi kroz osjetilno iskustvo, a ne iz drugih izvora – tvrdili su da um započinje svoje put stjecanja znanja kao tabula rasa (prazna ploča). Rasprave o tabula rasa i urođenim idejama dovele su nas do Kantova kopernikanskoga obrata u epistemologiji. On je tvrdio da svijet spoznajemo na našim uvjetima – ne poznajemo svijet kakav jest, već svijet kakvi smo mi sami. U dvadesetom stoljeću pragmatisti su predstavili novu teoriju istine i znanja, tvrdeći da je znanje povezano s praksom i praktičnom važnošću. Nietzscheov perspektivizam uveo je drugačiji pogled, povezujući istinu s percepcijom i interpretacijom oblikovanom iskustvom, kulturom i kontekstom.
Rani i kasni Wittgenstein, s naglaskom na jezik, predstavili su različite teorije koje na različite načine promatraju stvarnost i istinu. Logički pozitivisti uveli su svoj princip verifikacije kako bi razgraničili znanje od pseudoznanja, proglašavajući metafiziku besmislenom. Nasuprot tome, Karl Popper je tvrdio da se hipoteza ne može konačno verificirati; može se samo konačno falsificirati – dakle, falsificiranje je kriterij razgraničenja – čime je uzdrmao temelje pozitivističke epistemologije. Postmodernistička epistemologija odbacuje objektivno znanje, racionalnost i univerzalnu istinu, a naglašava raznolikost perspektiva i različita ljudska iskustva. Konačno, epistemološki kontekstualizam sugerira da uvjeti istinitosti tvrdnji o znanju mogu varirati ovisno o kontekstu u kojem nastaju. Ove povijesne rasprave o razgraničenju znanja aktualnije su nego ikad u današnjem svijetu vođenom umjetnom inteligencijom.
Ponajprije moramo razumjeti narav trenutne krize. Sustavima umjetne inteligencije često se pripisuje nerealna razina epistemološkog autoriteta. Tvrdnje generirane umjetnom inteligencijom često se tretiraju kao neupitne istine, slično dogmatskim uvjerenjima, bez razmatranja kvalitete podataka, pristranosti ili ograničenja. Ovo pogrešno povjerenje može dovesti do odluka temeljenih na pogrešnim ili nepotpunim informacijama. Drugo, svjedočimo pojavi mnogih lažnih gurua, psihologa, trenera za odnose, klimatskih stručnjaka i političkih analitičara koji se s neopravdanim autoritetom i samopouzdanjem bave važnim pitanjima. Milijuni ljudi konzumiraju i prakticiraju pseudoznanje koje oni promiču, a koje je lako dostupno. Svatko s mobilnim telefonom ili prijenosnim računalom i internetskom vezom može pristupiti pseudoznanju i dezinformacijama koje se tu šire. Na akademskoj razini, studenti koriste alate umjetne inteligencije za pisanje seminarski radova i istraživačkih članaka, kreirajući izmišljena istraživanja koja potkopavaju napore znanstvenika koji se oslanjaju na svoje sposobnosti, potencijal i autentična istraživanja. Granice između znanja i pseudoznanja blijede. Nalazimo se ponovno na raskrižju razvoja teorije znanja koja razgraničava znanje i istinu od pseudoznanja u informacijskom dobu.
Sustavima umjetne inteligencije često se pripisuje nerealna razina epistemološkog autoriteta. Tvrdnje generirane umjetnom inteligencijom često se tretiraju kao neupitne istine, slično dogmatskim uvjerenjima, bez razmatranja kvalitete podataka, pristranosti ili ograničenja
Širenje neautentičnog znanja i dezinformacija ne samo da potkopava povjerenje, već doprinosi i političkoj i društvenoj polarizaciji. Na primjer, u Pakistanu je ovaj problem postao posebno očit na političkoj sceni. Kako bi se borila protiv lažnih vijesti, propagande i kritika, tamošnja vlada je zabranila određene web stranice i VPN-ove. Propagandisti i kritičari označeni su kao “digitalni teroristi” – metafora koja opisuje propagandu, kritiku i neslaganje kao čin terorizma. Drugi primjeri uključuju kineski “veliki vatrozid”, rusko zakonodavstvo iz 2019. protiv “lažnih vijesti” i “očitog nepoštovanja” te indijsko gašenje interneta radi suzbijanja “antinacionalnog” sadržaja.
Ove situacije potvrđuju da se suočavamo ne samo s krizom znanja, već i s moralnim i političkim dilemama. Ako zabranimo društvene mreže i tehnologiju, riskiramo ograničavanje građanskih sloboda; međutim, ako ne provedemo zabranu, dopuštamo širenje lažnog znanja, što dovodi do krize znanja, istine i povjerenja. Ograničavanje pristupa tehnologiji smanjuje širenje lažnih vijesti i izmišljenog znanja; no, to negativno utječe na poslovnu zajednicu, obrazovne aktivnosti i mnoge druge koji uvelike ovise o toj tehnologiji. Na kraju, društvo neće učinkovito funkcionirati pod takvim okolnostima.
Jedno od moralnih pitanja koje se može pojaviti je i ono kako umjetna inteligencija ulazi u gotovo sve aspekte naših života. Imamo automobile upravljene umjetnom inteligencijom, dronove, chatbotove, mobilne uređaje i drugo. Ako automobil vođen umjetnom inteligencijom nekoga udari ili dron kontroliran umjetnom inteligencijom napadne nedužne civile, tko će biti odgovoran? Prijavljeni su brojni primjeri neispravnog funkcioniranja automobila, kamiona i chatbotova vođenih umjetnom inteligencijom, što izaziva ozbiljne etičke sumnje. Umjetna inteligencija sve se više integrira u zdravstvenu skrb i podršku mentalnom zdravlju, obično kao alat ili dodatak, a ne kao potpuna zamjena za ljudske eksperte. U nekim scenarijima sustavi umjetne inteligencije mogu obavljati dijagnostičke zadatke s razinom točnosti koja čak premašuje onu ljudskih individua; međutim, etične dileme poput odgovornosti i pravnih posljedica, informiranog pristanka i autonomije, privatnosti podataka i pristranosti moraju se rješavati. Suočavanje s tim etičkim izazovima zahtijeva jasno i sveobuhvatno razumijevanje problema te zajedničke napore zdravstvenih stručnjaka, developera umjetne inteligencije, filozofa i kreatora politike, kako bi se uspostavile smjernice koje osiguravaju odgovornu i pravednu primjenu umjetne inteligencije u medicinskoj dijagnostici.
Još jedno pitanje kojim se filozofi moraju pozabaviti je jezik i svjetonazor koji se tiču umjetne inteligencije i društvenih mreža. Osim drugih pitanja, pitanje ratovanja najčešće se koristi u kontekstu umjetne inteligencije. Metafore poput utrke u naoružanju umjetnom inteligencijom, AI ratovanja, velikog vatrozida, digitalnih metaka, AI bojnog polja, obrane, rizika, novog hladnog rata i digitalnog terorizma evociraju ratne slike, budući da se pojmovi poput naoružanja, ratovanja, metaka, prijetnji, obrane, rizika i terorizma definiraju i razumiju unutar ratnog konteksta. Takve metafore, konteksti i slike oblikuju naš svjetonazor. Promatrana kroz konceptualnu leću rata, umjetna inteligencija izaziva strah, otpor, neprijateljstvo i fokus na sukob umjesto na suradnju, mir i napredak.
Političari uglavnom koriste te metafore, što dovodi do moralnih i političkih dilema. Zbog tog svjetonazora, stvaranje lažnog znanja te moralni i politički problemi koji proizlaze iz zloupotrebe ljudske slobode često se označavaju kao nedostaci umjetne inteligencije. Ovakav pristup podcjenjuje, s druge strane, značajan potencijal umjetne inteligencije. Trenutna situacija zahtijeva hitnu pažnju filozofa i znanstvenika. Ova kriza može se produbiti ako se prepusti isključivo političkom diskursu, što može dovesti do sve većih društvenih i etičkih izazova. Moramo raditi na jeziku koji istražuje alternativne metafore, potičući svjetonazor u kojem umjetnu inteligenciju vidimo kao proširenje ljudske svijesti i kreativnosti – transformativni alat osmišljen za olakšavanje humanih problema i stvaranje novih mogućnosti – mindset koji prikazuje umjetnu inteligenciju kao pomagača i suradnika, a ne kao neprijatelja i puku egzistencijalnu prijetnju.
Povijest nam pokazuje da krize znanja i istine nisu novost. Međutim, današnji izazovi, potaknuti društvenim mrežama, umjetnom inteligencijom i dezinformacijama, zahtijevaju nove filozofske spoznajne okvire. Ako se prepusti samo politici, kriza povjerenja i istine mogla bi se produbiti, dovodeći do sve veće društvene polarizacije i etičkih dilema. Filozofi moraju raditi na razgraničenju pravog znanja od pseudoznanja, pomažući znanstvenicima i kreatorima politike u rješavanju etičkih pitanja te istražujući nove načine promišljanja umjetne inteligencije, ne kao egzistencijalne prijetnje, već kao suradnice.
Izbori koje danas donosimo odredit će budućnost i povjerenja i znanja. Moramo se suočiti s ovim izazovom, baš kao što su to učinili Sokrat, Kopernik, Kant i bezbroj drugih prije nas, kako bismo osigurali svijet u kojem će istina i znanje nastaviti živjeti.
Preveo i prilagodio: Franjo Ninić
