Iz djetinjstva sam ponijela hrpu uspomena, pregršt nematerijalnih i poneku materijalnu željicu koju sam željela ostvariti jednog dana kada odrastem. Neke od tih željica su se i ostvarile, a poneka se i zaboravila onako usput i kunja tako zaboravljena sve dok se ne desi nešto napolju, pa je baš lijepo protrese da se razbudi. Maštala sam još davno o tome da imam četiri goblena koja predstavljaju četiri godišnja doba. Nekako sam to i smetnula s uma dok nisam neki dan naletjela na jednu prodajnu objavu, ali tu je postojala jedna mala začkoljica – fali jedno godišnje doba. Nema veze, cijena je smiješno mala, gobleni prelijepi, šta fali što ljeta nema. Stigli konačno gobleni do mene kad neko kuca na vrata. Otvaram i vidim Derviša kojeg mjesecima nisam srela.
– Ima l’ ovd’e još uvijek bujruma?
– Ma ima jašta. Upadaj!
– Kak’e su ti oto slike?
– Gobleni, motiv četiri godišnja doba.
– Pa đe četvrto?
– Nema ga.
– Nije da se šta ja petljam u ženske stvari, al’ ovd’e po mom stručnom mišljenju ne fali ama baš apsolutno ništa. Stvari stoje ‘vako, zime imamo prikoviše, drva ne mereš nanijet’, jeseni imamo i poznamo je po žutilu u okolini i lišću kojeg se ne mereš nagrabit’, uf, e proljeće i ljeto više nisu razdvojeni jer se među njima ne zna ni ko pije ni ko plaća. Pregrije u martu, za’ladni u julu, pa se igraju s nama, nikad na čistu bit’ koje je koje. Zato sam ja za uvođenje tri godišnja doba. Jesen i zima su imentovani, a ja bi’ ovom godišnjom dobu što ti se zeleni na sliki broj tri nadio ime proljeto. Jesen, zima i proljeto, šta veliš?
– Falio si mi puno, eto to velim!
– De naspi jednu ako je tako i fajcni malo ovu gospoju Vox (klimu), ovo proljeto baš nekako hladno…
