Drugari Jukići, brat i ja jedva smo čekali prvi dan mjeseca maja svake godine. Dan prije napravimo spisak stvarčica koje trebamo kupiti i dogovorimo se ko ide u trgovinu po napisano. Onda vijećamo gdje ćemo slaviti i izbor obično budu Klade, djedova njiva koja predstavlja odgromu nizbrdicu u čijem je podnožju jedna fina, omanja ravnina na koju prostremo dekicu ispod velikog hrasta. Jedini nam je problem bila muzika, jer nismo imali dovoljno produžnog kabla da sebi dovedemo struju od najbliže kuće, pa smo nosili tranzistor kako bi ugođaj bio podignut na maksimum. Često su nam tokom ovog dana navraćale i komšije da vide šta radimo. To nam se nije baš dopadalo, ali tako je kad si još uvijek dijete, svako sebi uzme za pravo da vidi da nećemo šta zapaliti, šuma je blizu ili da opsežnim mjerama i radnjama utvrde da li ko od nas šejtana traži u duhanu pošto su mnogi počinjali pušiti baš tokom nekog praznika zaneseni slobodnim danom, društvom i suncem. Prvi je maj obično značio i prve opekotine od sunca na golim ramenima koje smo kasnije sanirali kiselim mlijekom. Jedno nepisano pravilo je da se od tog dana više ne nose majice dugih rukava i to je u našim očima bio početak ljeta iako je pravo, pravcato ljeto počinjalo tek kad nastupi prvi dan raspusta. Malo smo mi i mrzuckali maj, jer navrate žege koje ostanu dugo i nestane nam vode, pa nismo mnogo buke pravili ni ako za ovaj dan pada kiša. Naučeni smo da u svemu vidimo nešto lijepo i pogodno za nas, iako nam nije baš išlo na ruku da ne slavimo izvaljeni na dekici bez da nam ko broji kako ćemo fasovati na bubrege. Znali smo mi uzeti i šta ljutoga, pa taman imamo vremena odbolovati do polaska u školu nakon praznika, ali nismo bili baš česti u tome, jer nam se nije dalo provoditi slobodne dane u krevetu uz čaj dok odrasli oblijeću oko nas sasipajući lekcije o alkoholu nakon kojih se obično spomenu i svih grešaka koje smo napravili usput kroz djetinjstvo. Eh, odrasli imaju nevjerovatno pamćenje kada su greške i nestašluci u pitanju…
Već dugo za mene ovaj dan znači da nema rada koji donosi platu, pa na taj dan radim sve ono što sam radeći za platu propustila uraditi sjećajući se uz pjesmu djetinjstva i Klada i onog hrasta koji je još davno vjerovatno postao neki komad namještaja. U vidu sunčanih pjegica na mojim ramenima ostali su svi naši majevi kao spisak šta smo sve uradili na polju uživanja tokom godina koje smo trošili u žurbi da što prije odrastemo. Zastrem tako dekicu sjećanja u priču i tačno ne znam koju bih prije uspomenu položila na nju, jer su sve pune topline, nježnosti i miline kojih usfali kad nas odraslost ostavi kratkih rukava, a ostavlja, često ostavlja…
