Piše: Matea Tunjić
Ljudi su oduvijek nastojali objasniti kako je i iz čega nastao svijet, zašto postoje dobro i zlo, kako sunce izlazi na jednoj, a zalazi na drugoj strani, vrti li se onda Zemlja oko Sunca ili Sunce oko zemlje… Sva su ta filozofska i današnja znanstvena pitanja zaokupljala ljude oduvijek. Jedina je razlika u tome što ih mi danas objašnjavamo jednim metodama, pristajući više na prirodno-znanstvene kao sigurne, a ljudi su ih u davna vremena, sve do pojave filozofije, pa čak i u njezinom prisustvu, objašnjavali mitovima. Prvi među filozofima, koji su nazivani još i filozofima prirode, Tales iz Mileta rekao je da je počelo svega – voda. A istome se filozofu smijala neka ropkinja kad je pao u rupu jer je gledao zvijezde, govoreći »E, Talese, ti nisi kadar vidjeti što ti je pred nogama, a htio bi spoznati što je na nebu.«
Baš su to nebo i Talesova voda, između ostalog, poslužili kao inspiracija sjajnoj turskoj autorici za još jedan u nizu njezinih romana, I nebom teku rijeke. Donoseći nam priču o kapljici vode, spisateljica nas uvodi s jedne strane u čudnovati svijet drevne Mezopotamije i s druge strane u surove realnosti triju likova, Arthura, Narin i Zaleekhah, čiji su životi vezani za rijeku. Premda se u početku čini da živote jednog siromašnog dječaka iz Londona izuzetne inteligencije i dara za primjećivanje sitnica, uspješnu hidrologinju koja se, ironično, plaši vode i devetogodišnju djevojčicu koja poput spužve upija sve životne mudrosti svoje voljene bake, spaja samo kapljica vode, njihovi se životi na čudesan način, poput poplave koja započne jednom kapljicom, isprepletu. I iako se, čitajući prvih nekoliko stranica, čini da će samo kapljica vode biti spoj između drevnog kralja Asurbanipala, Arthura iz siromašne londonske četvrti iz 18. stoljeća, djevojčice Narin i znanstvenice Zaleekhah čiji životi burno teku u 21. stoljeću, naše likove povezuje i legendarni Ep o Gilgamešu. A “vrijeme u priči je drugačije od vremena na satu.” Kao što je i “krug unutar kruga. Niti umire niti propada, već se vrti u epiciklima.”
Dok je Asurbanipal poznat po svojoj knjižnici u kojoj su sačuvane dugo zanemarivane pločice na kojima je zapisan ep, Arthur je utjelovio lika koji je dešifrirao njihovo značenje, radeći na projektu u glasovitom British Museum. Zaleekhah, boreći se sama sa sobom upoznaje zagonetnu vlasnicu svog stana-broda koja joj otkriva tajne istoka, tražeći mir u Britanskom muzeju, a Narin, jezidska djevojčica koja počinje gubiti sluh, sluša priče svoje bake o sebi, svom narodu i bogatim drevnim civilizacijama koje su cvjetale na obali Tigrisa jer “… kultura može opstati samo kroz usmenu predaju. Priče i pjesme i balade čine se poput maltera što ih sve spaja, održava na životu.” Poveznica je, dakle, između naših likova istovremeno drevna poput Epa o Gilgamešu i jednostavna poput kapljice kiše. Time nam spisateljica suptilno u priči govori kako poplava ne nastaje odmah, kako se promjene ne rađaju preko noći, kako je potrebna velika količina kapljica do pogubne poplave, kako je potrebno mnoštvo glinenih pločica do onih nekoliko koje govore o spjevu, ali pljusak počinje jednom kapljicom, potraga i istraživanje počinju jednom prilikom, a promjena započinje jednim čovjekom i jednom njegovom odlukom.
I nebom teku rijeke odličan je roman turske spisateljice koja čitatelja istovremeno ušuška u dekicu, odmara od svakodnevnih obveza i podučava nas kako o starom književnom djelu i njegovom otkriću, tako i o nama samima, o trenutačnom svijetu, unutarnjim borbama s nama samima i vanjskim borbama za mir u svijetu i za svijet. Ona vješto, kao što to rade najbolji književnici svih vremena istinu mota u priču i veliku zagonetku, jer “‘zagonetke su plašt u koji se oblači gospođa Istina.’” I ne pitajte je “‘Zašto bi se istina morala oblačiti?’”, jer će njezin odgovor biti gol i iskren: “‘Zato što kad bi hodala gola, ljudi bi je kamenovali na ulici.’” Svu tu istinu o epu, o rijekama, o kapljici, sudbini jezida na istoku, autorica zagonetno prenosi čitatelju s puno emocija i ljubavi, baš poput bake koja podučava svoju unuku Narin, uz znanje joj prenoseći i ljubav u svojoj najvećoj jednostavnosti, čineći i nju fluidnom. “Kao da ljubav, svojom fluidnom naravi, svojom riječnom snagom, ima svrhu da rastopi sve granice, do te mjere da se više ne može znati gdje završava tvoje, a počinje drugo biće.” A istu fluidnu, riječnu sudbinu dijele i knjige jer “se sve drugo – markice ili lijepi sjajni papir – iskoristi jednom ili dvaput i onda je s njima završeno, ali knjige, meni se čini, nemaju kraja i kad ih pročitamo.”
