Imala sam dvanaest godina i gradivo šestog razreda mi se mnogo dopadalo. Te su godine dani oko Uskrsa bili neobično topli, pa smo se iz škole vraćali noseći jakne u rukama. Čini se da je šuma nekako ozelenila preko noći kao da je postojao neki prešutni, šumski dogovor koji je ispoštovalo ama baš svako drvo. Iz geografije smo uveliko prešli Evropu i zanimljivosti po kojima su poznate metropole zvučnih imena, a znali smo i koja rijeka protiče kroz koji grad. Matematika se vrtila oko geometrije, engleski oko prošlog vremena, a biologija oko anatomije životinja. U slobodno vrijeme sam čitala knjige podignute u biblioteci i bibliotekarka mi kao po običaju nije vjerovala da ja to sve pročitam, ali je uredno svakog petka predavala u moje ruke novu knjigu da se imam čim zabavljati do idućeg petka.
Jednog takvog petka bio je Veliki petak i podigla sam Osmu ofanzivu dragog mi Branka Ćopića. Čim sam došla kući mama mi je predala poklon – ogromno uskrsno jaje od čokolade koje je ličilo na kinder jaje samo mnogo veće. Upozorila me da je post i nemrs i da se ne igram sa životom da okusim čokoladu tog jajeta do sutra. Pitala sam se ima li igračka i u ovom jajetu iako nikad nisam bila dijete od igračaka. I brat je dobio isto to jaje, a donijela ih je rodica iz Italije. Nama je bilo čudno kako jaja nisu popucala od tolikog puta. Nisam se uzdala mnogo u ukusnost te čokolade, jer nekako previše je to bilo lijepo da bi bilo istinito, ali čim smo ga rasklopili oslobodi se fantastičan čokoladno-mliječni miris i dvoslojna čokolada – vanjština od tamnije, a unutrašnost od bijele čokolade. E, tako je u mojim mislima mirisala ona kućica iz bajke Ivica i Marica. I da, igračka je bila unutar u žumanjku. Dobila sam minijaturni lenjir, uglomjer i dva trokutića. Eto – pomislih – i u Italiji znaju da mi ovo polugodište učimo geometriju. Obradovala sam se toliko da je srcem kao metropolama protekla rijeka miline. Brat i ja smo odlučili čekati ponoć i prestanak posta da se dokopamo one čokolade, ali nas prevari san.
Rado se sjetim tih ogromnih, jajastih formacija i to baš na ovaj dan i obavezno u situacijama kada mi se dešava nešto toliko lijepo da se bojim da li je istinito, jer smo mi djeca onog doba vazda bili pripremani samo za potencijalne ofanzive i na to sve učeni da snovi znaju valjano prevariti…
