Piše: Željko Ivanković
Pedeset je godina otkako je umro Ivo Andrić, autor koji je napisao kako je sve njegovo iz Bosne i time se legitimirao i kao „literarni patriot“! Stoga se ima smisla pitati, tko onda može više i bolje „svjedočiti“ Bosnu od njega i njegova djela? Čak i onda kad je to „samo“ književno svjedočenje ili kad uopće nije „svjedočenje“ nego je tek opserviranje svijeta iz kojega su potekli ili u koji su ukorijenjeni njegovi književni junaci.
Pedeset godina je vrijeme za različite vrste komemoriranja obljetnice Andrićeve smrti. U Mostaru su vjerojatno otišli najdalje, praveći veliku izložbu („Andrić i mi“) Andrićevih djela iz respektabilne „Zbirke Sesar“, kolekcionara Antonija Sesara, uglednog mostarskog oftalmologa.
A kako u našem vremenu opet i opet živimo neku bosansku političku, društvenu, kulturološku, svekoliku krizu, eto nam prilike razumijevati je kroz povijesnu vertikalu duboko pobodenu i kroz Andrićevo djelo.
Čini se da je trajna i nerješiva kriza onoga što znamo kao politički prostor Bosne i Hercegovine, uz neprestano induciranje nestabilnosti u bosanskohercegovačko društvo. I ne samo izvana, nego i od domaćih tzv. političkih elita koje se plaše za svoje opljačkano blago, pa narod plaše čas susjedom, čas Europom, čas putevima koji bi ovamo mogli dovesti modernizaciju… I kao da se, dakako modificirano, ponavlja situacija iz Evansova ili Hamiltonova putopisa s kraja 19. stoljeća u stilu: “Putovali smo veoma neudobno, zbog loših vagona, ali inače prijatno, oko 18 sati. Kad se odbiju zaustavljanja, prevalili smo 197 km za 15 sati…” ili “Proveo sam neugodnu noć u jednom vrlo prljavom hotelu u Zenici”…
Možda je, stoga, u povodu značajne obljetnice dobra prigoda za još jedno čitanje Andrića. Ne, međutim, na način na koji je velikosrpska propaganda upotrebljavala ovoga pisca u svom zločinačkom pohodu na Bosnu i Hercegovinu u ratu iz devedesetih prošloga stoljeća objavljujući i tendenciozno, krajnje jeftino političko-policijski čitajući roman „Na Drini ćuprija“ ili priču „Pismo iz 1920.“, premda nam Andrić i ukupno njegovo djelo još uvijek imaju što reći o nama, o zemlji Bosni, koliko i romani Meše Selimovića („Derviš i smrt“ i „Tvrđava“) o vlasti, o odnosu vlast/moć – pojedinac. A, evo, ni spomenuo nisam „Parergon“ Derviša Sušića ili neke druge pisce i njihova djela… (Dodajte sami pisca i djelo…)
No, i da je sve bitno drukčije nego što jest, premalo smo mi ljudi drukčiji da nam Bosna danas ili Vlast danas ne bi bili slični onima kakve ih nalazimo u djelima ponajboljih od naših pisaca.
A ideja o ovome pala mi je baš o Andrićevoj obljetnici i još jednom, ponovnom, tko zna kojemu po redu, čitanju ovoga velikana pera. Čisto uspoređivanja radi i na asocijativnoj ravni… Jer, Andrić nam još uvijek ima što reći… Tko ima oči, uši… A počeo sam s njegovim pričama i ostao u uskom krugu nekoliko priča i zapisa iz Znakova pored puta i Sveski.
Počinjem s dvije drastične slike kako nas vide stranci:
„I sve što sam ti pisao o ovdašnjim ljudima, urođenicima, nije samo prvi utisak, nego se potvrđuje iz dana u dan. Ja živim među divljacima, prljavim i neukim. Ovi ljudi ne samo što nisu civilizovani nego se, po tom tvrdom uvjerenju, neće nikad moći civilizovati, jer ono malo duha i razuma što imaju upotrebljavaju upravo zato da se otimaju svakom pokušaju civilizacije.“ (Ljubav u kasabi)
„Bože, kakav je ovo život! I kakva zemlja i kakvi ljudi!“ (Zmija) „Ja sam ti uvek govorila koliko tu ima bede i divljine, koliko ružnog i neiskazanog jada. (…) Pa ipak sve je još crnje i gore.“ (Zmija)
I ako nam se čini da nas ovako prestrogo vide oni koji su došli izvana u Bosnu, stranci, pogledajmo, možda će biti utješnije da se nad sobom zamislimo nakon onoga kako sami sebe vidimo, očima „naših“ ljudi.
„Poslije mnogih i dugih ratova bijaše se namnožilo besposlenjaka i pijanica, koji su po Sarajevu i ostaloj Bosni otimali, ubijali i činili nasilja svake vrste.“ (Mustafa Madžar), a gle i tada je netko izvana (Stambol) morao poslati nekog visokog predstavnika („naročitog izaslanika s neograničenom vlašću“) da zavodi red u zemlji kojoj je red nepoznata stvar.
A o kakvoj je zemlji riječ, govori i dolački župnik: „Et sic Bosna ut antea neuregiena sine lege vagatur et vagabitur forte do sudgnega danka.“ (I tako Bosna kao i dosada neuređena bez zakona luta i lutat će možda do sudnjega dana. – Priča po vezirovom slonu). „Dok država puca i škripi na sve strane i Bosna životari, zapuštena, u strahu i iščekivanju, dok begovat tuguje i smišlja osvetu, ova čaršija zna samo za fila i u njemu gleda glavnog neprijatelja.“ (Priča o vezirovom slonu). Dakle, bavi se sobom, izmišljenim neprijateljima ili efemerijama.
Jedan omalen agica „psuje svekoliku Bosnu, uzduž i popreko. Asli i nije zemlja kao druge što su…“ (Priča o vezirovom slonu) „Plašljiv je ovaj kleti insan…“ „Svak je u ovoj čaršiji manje ili više plašljiv…“ – detektirat će Andrić jedan od izvora nesreće. Jer svud okolo su pišman-efendije ili evet-efendije. Zato se i jesu „zamršene stvari u Bosni i tadašnjoj Turskoj Carevini mogle rešiti samo silom, krvlju i zaplašivanjem…“ (Priča o vezirovom slonu)
I imanje-više ista je ili slična (literarna) priča iz 18., 19. ili 20. stoljeća, a i kad se nađe netko tko nije plašljiv, onda je taj silnik kao Mustafa Madžar „koji se odvalio kao stijena niza stranu, pa nit mu treba sna ni hljeba, nit priznaje zakona“ (Mustafa Madžar), kakvih smo se nagledali (i gledamo ih) čak i u našim kratkim životima i desetljeća i desetljeća poslije, jer, što bi rekao Andrić, živimo banalnost u „karakteru, navikama i govoru“, onu banalnost što kao „cement drži ljude, vezuje porodice i održava društvene grupe na okupu“, ili živimo laž i laskanje (onaj spomenuti evet-efendija, nebrojeni u vrhovima političkih stranaka) kao neiskorjenjivo orijentalno nasljeđe.
Što tek reći o „dijagnozi“ bosanskih putova… ili o protivnicima progresa. Kao da je jučer pisao o nama, a ne prije 75-80 godina. (Sveske) Čitajući o njima razumijevamo i mentalitetne uzroke i posljedice u svijetu u kojemu živimo.
„Najgori su i najopasniji protivnici progresa ograničeni, tupi i samoživi ljudi tvrda srca, kratke pameti i nikakve mašte, koji mrze sve što je novo, neobično i ma samo za pedalj više od njihovog mišljenja i njihove sposobnosti shvatanja…“ A tu su posebno vidljivi oni koji „upadljivo pominju boga i dušu i ‘onaj’ svet“, jer ti vam posigurno hoće uzeti „nešto od ovoga sveta“. I zar je onda čudno da im smetaju intelektualci (a to su oni koje nisu pojeftino kupili), kad je još „pre sto i nekoliko godina (sad je tomu bezmalo 200 godina, op. Ž. I.) Milisav Lapovac predlagao da se svi pismeni ljudi u Srbiji pobiju, jer oni podižu buntove.“ (Sveske)
A sve nam se to, očito, događa zbog dugog povijesnog robovanja raznim osvajačima: „Dugotrajno robovanje i rđava uprava mogu toliko zbuniti i unakaziti shvatanja jednog naroda da zdrav razum i prav sud u njemu otančaju i oslabe, da se potpuno izvitopere.“ (Znakovi pored puta)
„Zašto balkanske zemlje ne mogu da uđu u krug prosvećenog sveta, čak ni preko svojih najboljih i najdarovitijih predstavnika? Odgovor nije jednostavan. Ali čini mi se da je jedan od razloga odsustvo poštovanja čoveka, njegovog punog dostojanstva i pune unutarnje slobode, i to bezuslovnog i doslednog poštovanja.“ Ili „suviše je ovaj narod patio od nereda, nasilja i nepravde, i suviše navikao da ih podnosi sa podmuklim roptanjem…“ (Znakovi pored puta)
„Sarajevo. Orijentalska, gandijevska golotinja i zapuštenost“ – slika Sarajeva poslije Drugog svjetskog rata, nažalost nerijetko i u naše vrijeme (i ne samo Sarajeva!) oživi u priči o prljavosti grada (i cijele BiH!), pa se danas i mnogi drugi pitaju ono na što sam ukazivao zadnjih 15-20 godina i cijelih 70 godina nakon Andrića i zbog toga često bivao diskvalificiran.
Bit će da je i tu najbolje klepiti ušima, s orijentalnim fatalizmom, pomirenošću i pasivnošću: „Uvek je najbolje onako kako jeste.“ A ako igdje, tu možemo i moramo utjecati na naš svijet, naš život… Na način na koji je još Valentin Inzko ukazivao: „Nije Dodik kriv i što su obale Bosne zagađene najlon vrećicama.“ A gdje je Inzko, a Dodik i rijeka Bosna su još tu!
Vidljivo je kako namjerno nisam citirao dva djela koja sam na početku spomenuo, ali i pored toga nam Andrićeva misao o Bosni, o bosanskom čovjeku, uopće o našem prostoru s teškim povijesnim naslijeđem, još mnogo toga ima reći i govori. I ne samo u književnom smislu, gdje je Andrić nenadmašan.
A čitamo li ga? Čitamo li Gombrowiczeve stranice o Poljskoj i Poljacima, Bernhardove stranice o Austriji? Ili ćemo i dalje sve one koji su pokušali dubinski razumjeti svoju zemlju i svoj narod, kritički ga opservirati, svejedno izravno ili tek na usta nekog od makar i najmarginalnijeg svojih junaka, i dalje etiketirati kao izdajice, mrzitelje, autošoviniste, razne „-fobe“… Možda je ipak na red došla, tko je za nju sposoban, i samorefleksija…
Za početak ili na kraju ovog teksta, sjetimo se Seneke: „Više volim zamjeriti se govoreći istinu, nego se dopasti laskanjem.“
