Nigdje se nemoć i neodgovornost institucija svih vrsta ne pokazuje tako otvoreno kao u prevenciji i sprječavanju brutalnoga nasilja nad ženama – od zlostavljanja u obitelji, na poslu i u zajednici općenito do brutalnih scena ubojstava, gdje su žene bile žrtve vlastitih muževa ili partnera druge vrste
Piše: Franjo NINIĆ
Prošlo je čitavih pet godina od „vremena praznih crkava“ i pandemijskog iskustva vjere u crkvama i vjerskim objektima bez vjernika. Češki teolog Tomáš Halík je u svome tekstu Kršćanstvo u vrijeme bolesti iz travnja 2020. godine napisao: „Mnogi su od nas na početku ove neobične korizme mislili da će ova epidemija uzrokovati samo kratkoročni blackout, smetnju uobičajenim društvenim procesima, da ćemo sve to nekako prevladati i uskoro se opet moći vratiti u stari modus. Ali to tako neće ići. I bilo bi loše ako bismo se oko toga brinuli. Poslije ovoga globalnoga iskustva svijet neće samo biti isti kao ranije – a vjerojatno i ne treba biti isti. Normalno je da se u vremenima katastrofe ponajprije zanimamo za materijalne stvari nužne za preživljavanje. Ali i dalje vrijedi: ‘Ne živi čovjek samo o kruhu!’ Sada je vrijeme da se u obzir uzmu i dublje međuovisnosti ovoga razaranja sigurnosti našega svijeta. Neizbježni proces globaliziranja očigledno je dostigao svoj vrhunac: sad se pokazuje globalna ranjivost globaliziranoga svijeta.“
Ova 2025. godina potvrđuje Halíkove slutnje o dubokoj krizi institucionalne religioznosti, i to ne samo kršćanske, kao i o nemogućnosti vjernika i vjerskih zajednica da odgovore na duboka i aktualna životna pitanja čovjeka današnjice, koji je pod udarom globaliziranja opasnih desničarskih ideologija, nacionalizama, militarizacije, nepravednih međunarodnih odnosa, ekonomskih kriza i posvemašnjega nedostatka empatije i odgovornosti. Halík je upitao je li za Crkvu – kao jednoga od prvih „globalnih igrača“ – tadašnje i današnje „vrijeme bolesti“ zapravo prigoda da preispita svoju temeljnu misiju u svijetu, da postane „poljska bolnica“ koja će liječiti rane ovoga svijeta – kako je to govorio Papa Franjo. Kroz prethodna četiri teksta ovoga našega korizmenoga niza pokušali smo, slijedeći inpute iz nedjeljnih evanđelja, dati neke smjernice javnoga, socio-političkoga prinosa ne samo Crkve nego i drugih vjerničkih zajednica ozdravljenju društva, osobito kod nas u Bosni i Hercegovini.
Nastavljamo u istom duhu i ove, pete i posljednje korizmene nedjelje. Tekst Ivanova evanđelja (8,1-11) donosi opis susreta Isusa i žene preljubnice, koju su mu doveli pismoznanci i farizeji s namjerom da provjere njegovu lojalnost Mojsijevu zakonu, a koji je propisivao kamenovanje grešnice. Ivan Isusovu reakciju opisuje ovako: Sagne se pa stane prstom pisati po tlu. A kako su oni dalje navaljivali, on se uspravi i reče im: »Tko je od vas bez grijeha, neka prvi na nju baci kamen.« I ponovno se sagnuvši, nastavi pisati po zemlji. A kad oni to čuše, stadoše odlaziti jedan za drugim, počevši od starijih. Osta Isus sam – i žena koja stajaše u sredini. Isus se uspravi i reče joj: »Ženo, gdje su oni? Zar te nitko ne osudi?« Ona reče: »Nitko, Gospodine.« Reče joj Isus: »Ni ja te ne osuđujem. Idi i odsada više nemoj griješiti.«
Možemo li iz namjere farizeja i pismoznanaca iščitati namjeru nečega što se danas naziva „nasilje nad ženama“? Taj fenomen je prvorazredna etička, politička, sigurnosna pa i vjernička tegoba našega vremena. Osobito u Bosni i Hercegovini i – još uže gledano – ovdje u Tuzlanskom kantonu. Nigdje se nemoć i neodgovornost institucija svih vrsta ne pokazuje tako otvoreno kao u prevenciji i sprječavanju brutalnoga nasilja nad ženama – od zlostavljanja u obitelji, na poslu i u zajednici općenito do brutalnih scena ubojstava, gdje su žene bile žrtve vlastitih muževa ili partnera druge vrste. Bezbroj je kampanja, okruglih stolova i konferencija organizirano ne bi li se odgovorilo na pitanje otkuda ta sklonost femicidu, tomu još pravno i teorijski nedovršenom pojmu. Brojni su i različiti odgovori iz sociološke, psihološke, politološke i teološko-vjerničke perspektive. Razlozi se traže u manjkavosti našega pravnoga i sigurnosnoga okvira kao i u jednoj vrsti objektivnog patrijarhalnoga mentaliteta – koji svoje korijene ima i u rigidnim antiženskim narativima unutar tradicionalnih vjerskih zajednica kod nas. Dodatni je problem unisono odbijanje svih vjerskih zajednica činjenice „rodno-uvjetovanog nasilja“ i općenito prihvaćanja samoga pojma roda, kao sociološkoga konstrukta odvojenog od spolnog identiteta. Svaki govor o „rodu“, pa čak i onaj minimalni koji je u stanju parcijalno objasniti i nasilje nad ženama, proglašava se fantazmom „rodne ideologije“, koja je smrtni neprijatelj ne samo tradicionalne obitelji i društva, nego i vjere i religije općenito.
„Rodnu ideologiju“ je kao kvazi-znanstveni konstrukt u raspravu o nasilju nad ženama u javni prostor uveo desničarski populistički pokret, koji se na svim poljima društvenoga života poziva na nužnost jedne vrste konzervativne revolucije. Zadnje vrijeme je ta revolucija dobila zamah izborom Donalda Trumpa za američkog predsjednika te jačanjem tvrdih desničarskih političkih pokreta diljem Europe i Sjeverne Amerike. Ovaj nekoherentni idejni kompleks simplificirano dijeli svijet i politiku na dva suprotstavljena pola: na globaliste i suvereniste.
Prvi su svi oni koji navodno „uništavaju“ svijet propagiranjem tzv. lijevo-liberalne ideologije ili demokracije, koja u bitnom razara sve tradicionalne vrijednosti, od ljudskoga identiteta preko obitelji i društva do nacionalnih država i vjerskih uvjerenja. Drugi su zapravo čuvari i branitelji svega gore nabrojenoga, s napomenom da kao metode svoje ideološke borbe koriste narative koji su ksenofobni, anti-znanstveni (spomenuta „rodna ideologija“), često mrziteljski, antiteološki i, što je najopasnije, koriste vrlo manipulativno jezik vjere ili religije kako bi opravdali svoje nakaradne koncepte. Njihov bi se jezik mogao usporediti s jezikom pismoznanaca i farizeja iz citiranoga Ivanova evanđelja: Mojsijev zakon predviđa kamenovanje žene, dakle nasilje nad njom, čak i smrt. Božanskim se autoritetom sakralizira ne samo nasilje kao takvo, nego i ideološki okvir u kojemu se dokidaju temeljne humanističke pa i evanđeoske vrednote otvorenosti, širine, solidarnosti, autokritike, slobode, jednakosti i ljubavi prema Drugom. A sve su te vrednote uključene u Isusove riječi: »Tko je od vas bez grijeha, neka prvi na nju baci kamen.« i »Ni ja te ne osuđujem. Idi i odsada više nemoj griješiti.«
Kršćanski vjernici, svjesni svoje društvene uloge i nadahnuti isusovskom etikom kompasije, solidarnosti i blizine onima najmanjima, rubnima u ovome svijetu, trebali bi iznova postati „globalni igrači“ u svijetu gdje je globalizam postao negativan pojam. Negativan u smislu kako ga interpretiraju trumpistički desničari i promotori konzervativnih revolucija, a njih ima ne samo na Zapadu, nego i ovdje u našim balkanskim državicama i društvima. Kršćani (i muslimani također!) trebaju se ponovno pronaći odgovornima za promicanje globaliziranja svojih temeljnih etičkih i socijalnih načela, utemeljenih ne u pokoravanju konzervativnim trendovima koji ih zarobljavaju u svoje okove i dokidaju potrebu humane preobrazbe svijeta, nego u odgovorno-etičkom čitanju svojih utemeljujućih tekstova.
